Izdvajamo

 

Meho Jakupović

Suza sjećanja

U Potkozarju suza, sama poteče,

poput nebrojenih, bistrih i hladnih vrela.

U grimiz padine snene, lagano ogrče veče,

plašt se nečujno spušta na obronke i sela.

Turbe na osami, iznad strmoga puta,

ustreptala jasika, ranjena u oba rata.

Sjećanje zaboli i na trenutak odluta,

oni isinu zbore, opstaju iz inata.

Noćas ce u hajvan vagonima u nepoznato voziti ljude,

daleko od očiju, još dalje od rodnog ognjišta.

Bog je zaboravljen, aveti prošlosti se bude,

topli i pitomi domovi, ponovo biće zgarišta.

I tako unedogled vrte se ružne slike,

hoće li iko sutra, toga da se postidi?

Sluge Božije blagosiljaju topove i vojnike.

“Gospod sve čuje, Gospod sve vidi”.

U Potkozarju suza, sama poteče,

Ne za palim borcem niti za slavnim junakom.

Puno vremena prođe, ona još jače peče,

za bosonogom majkom i uplasenim dječakom.

Meho Jakupović

"U ovoj novoj godini želim da moji pravi prijatelji ostanu kakvi jesu, te da ih steknem još puno više, to je nešto što teško nađeš a lako možeš da izgubiš. Prijatelji u kojima možemo potražiti najveću podršku. Znamo da će ostati uz nas nevažno kamo nas vodio naš lični put. Naravno i njima želim sve najbolje kao i sebi u ovoj novoj godini." Šerif Jaskić - Hifo