Izdvajamo

 

Povoodom Međunarodnog dana maternjeg jezika

JEZIK RODA MOGA SEMIRA JAKUPOVIĆ

Hvatam riječi

A one mi uporno bježe

Ja ih čuvam kroz priče starih nana

S mirisom kifla iz pekara

Proljetnog behara

I tajanstvenih sahara.

Želim ih dotaknuti

Pomirisati, osjetiti

Dok kroz sjećanja

Testije, ćupovi,

bunari i santrači plove

I neko me drugo vrijeme

Sebi vuče I zove.

Pa u jesen zamirišu turšije i pekmezi

I sepeti prepuni rujnoga voća

I vide se stapovi uzavreli od jutarnjeg mlijeka

Dunje na pendžeru i zambak u avlijama

I sofre pune familija na okupima

I ne mogu da shvatim

Da su to slike jednog prošlog vijeka

Da nas pod svoje uzima neko novo vrijeme

I donosi otuđenost kao teško breme.

I čini mi se da su sa tim nostlagičnim godinama

Otišle riječi jezika moga

Tek ponekad ih izvučemo iz zaboravljenih ladica

Ili nas na njih podsjeti neka stara, požutjela stranica.

A one se cerekaju i uporno bježe

Dok grlo se u u zaboravu steže

A onda ih čujem u sevdalinkama

I obradujem se tim nasim

sačuvanim bogatstvima

Pa dočaram dimije, jeleke, šalvare i fesove

I kadije, prelijepe hanume i delije,

I u snove došetaju

teferiči, ašikluci I akšamluci

nesuđene ljubavi I besane noći

tanani šadrvani I sa munare ezani

I ljubav prema rodnoj grudi

Koja nikad neće proći

Jezik, to moćno sredstvo

Izda me toliko puta

A toliko ga želim zadržati

Čuvati kao najljepši dragulj

I svojoj djeci i unucima dati

Hvatam riječi

Te prelijepe zvučne ljepotice

One se izvlače kroz sokake i kaldrme

Basamake i pendžere

Mahale i sokake

I želim da ih ljubomorno čuvamo,

Mazimo, pazimo i ponosno pokazujemo

Da se nikada ne upitamo

ko smo, gdje smo, šta smo,

Da jedni drugima stranci ne budemo

I zauvijek sačuvamo

U tajanstvenim pretincima

naših srca

I da zapamtimo

Da jezik zopočinje

Od prve izgovorene riječi djeteta

Do zadnjeg vapaja nemoćnog starca.

 

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog države Bangladeša proglasila 21. februar Međunarodnim danom maternjega jezika, kao sjećanje na studente koji su tog datuma 1952. godine ubijeni u Daki u Istočnom Pakistanu, danas Bangladešu, jer su protestvovali zato što njihov maternji jezik nije proglašen zvaničnim. Ovaj datum u kalendaru međunarodnih praznika postaje prihvaćen od 2000. godine.

U Bosni i Hercegovini 21. februar je prvi put obilježen 2011. godine, u organizaciji Udruženja za mir, obrazovanje i kreativnost i Pedagoškog zavoda Tuzla, te se istim ukazuje na važnost i značaj očuvanja i upotrebe maternjeg jezika, kao jedne od najbitnijih značajki individualnog i kolektivnog karaktera.

 

Draga braćo i sestre, vama poručujem da se nikoga osim Uzvišenog Allaha ne bojite i da istinu ni od koga ne krijete, već je svim ljudima oko sebe uporno govorite. Ne sjećajte se šehida svojih samo učenjima Kur'ana i dova, već ih se sjećajte vašim svjedočenjima o njihovoj nevinosti i komšijskoj krvoločnosti. Sjećajte ih se upiranjem prsta u njihove ubice. Sjećajte ih se svjedočenjem na sudovima. Sjećajte ih se tako što ćete djecu i unučad svoju učiti ko ih je ubio. Čuvajte ova polja koja su krvlju njihovom natopljena. Čuvajte ovu planinu po kojoj su kosti njihove rasijane. Čuvajte državu Bosnu i Hercegovinu zbog koje su oni ubijani. Budite ponosni na vjeru svoju čistu, naciju svoju hiljadugodišnju, jezik svoj bosanski! Budite ponosni na šehide svoje, bilo one koji su svoje živote izgubili nakon agresorskog upada ili one što se boriše u redovima armije Republike Bosne i Hercegovine.

Mr. Amir ef Mahić
25.05.2017. god.