SNIJEG

 SEMIRA JAKUPOVIĆ

Pada snijeg

I obuzima me velika sreca

Cist, bijel I prozracan

kao rodjenje neduznog djeteta.

Pada snijeg

i pod nogama mi skripi

Svidja mi se ostrina

bijeloga cilima

I slike se nizu o srecnim danima.

Pada snijeg

I u meni uzbudjeno dijete sanja

Po staklu sara,

smrznutim prstima Snjeska pravi

I grudvama djecu

oko sebe ganja.

Naheren krov

pod snjeznom palerinom

izgleda ko nov

i mase predugim rukavima.

Pogled je moj uperen u nebo

I hiljadu pahulja u nizu

Kao bijele haljine

na raskosnom balu se nizu

I niz rumene djecije obraze se klizu.

Ledenice vise

I uljepsavaju idilicnu sliku

a zaledjene grane

cipkom bijelom ukrasene

zanosnu pjesmu pisu.

Sve izgleda tako carobno

kao prelijepi san

pahuljica snijezna

slijece mi na otvoren dlan

I ni do cega mi vise nije stalo

I ne kazu uzalud

za srecu je potrebno

bas tako malo.

 

 

KAHVA

Autor: Semira Jakupović

Nema veze kakvo ćete joj ime dati

Kahva, kafa ili kava

Ili coffee, caffee sa hiljadu dodatnih imena i privjesaka

Svugdje se kuha

A kod nas u Bosni peče

I uvijek je njeno veličanstvo prisutno

u kući i izvan nje

Ujutro, po danu i uveče

Dadoše joj jos mnogo imena

O kojima se i sada pripovijeda

Dočekuša, razgovoruša, ispratuša

Sama po sebi govore imena

Od nje se glava razbistri i

kada nam se drijema

O šoljici kafe pisao je Cankar

O njoj je pjevao i Cune slavni

Uz nju se druži, pjeva i slavi

Od malih nogu do sijedih u glavi

Kafe moga djetinjstva vežu me

Za džezve, ibrike i fildžane

Za svojevremene ritual

Ta magična zrnca trebalo je prvo

U dolafu u peći na drva ispržiti

Mirisala bi tako mahala cijela

Pa onda u ručnom mlinu samljeti

Pa mlijeko istiha uskuhati

Pa sećer pečeni ili rahat lokum

Uz sve to dodati

Pa onda kako voli

Slatku ili gorku, crnu ili bijelu

Ohlađenu ili vrelu piti.

A za nas djecu

bila bi uvijek kafa bijela

Kruhom zadrobljena,

"cornflakes" našega vremena

Postepeno bi nane dodavale

Za tinejdžere još po fildžan jedan

Opravdavajući tako svoje odluke,

"Bogami, slušaju djeca po vazdan!"

Bio je to ulazak u svijet odraslih

Bezbrižno djetinjstvo se gubilo

U svijetu starijih i iskusnih

Sjedeći tako ispod grožđa u ljetne dane

Pila se sa ćejfom, bez skrleta

Dok nas jednom nije vrijeme ubilo

A u ratu je bez nje boljela glava

Trebalo je nešto misli da razbistri

Brige da otjera, terapiju da napravi

Pržio se ječam, ostale su priče,

Ne daj, Bože, nikada više!

Dođoše neka nova instant vremena

Sve brže se živi i običaji mijenjaju

Fildžane zamjeniše velike šolje

Nekada bijaše Minas

Ona sirova u zrnu

sa starim adžom na naslovoj strani

Oh, kako to bijahu sretni dani!

Ma bolja je ona "three-in one"

često ćete čuti

Ibrici, džezve i fildžani sve više

Samo suveniri postaju

A uspomene na djetinstvo i mladost

I na kafendisanje samo ostaju.

 

 

 

Dobro jutro, Prijedore

Porušen je most, sred mog rodnog grada,

dijele se obale, sudbine i snovi.

Nesigurnost, nemir i nespokoj vlada.

Čijom stranom neba, noćas mjesec plovi?

Vjetar miris lipa, prosu na trenutak,

nudeći svu raskoš, ove ljetnje noći.

Kradu mi sjećanja, sreću, mirni kutak,

ne umire nada, ludilo će proći.

Kakve snove snivaš, moj rođeni grade?

Dal’ me i ti u snu, vidiš ko’ tuđinca?

Otimaju prošlost, djetinjstvo bez nade,

trgove, mahale, imena ulica.

S mirisom lepinja, da li mi se budiš?

Osviću li opet, one plave zore?

Ili savjest mudro, po zasluzi nudi,

nekom mirne snove, nekom noćne more?

Porušen je most, sred mog rodnog grada,

izgradimo novi, nek’ blista u noći.

Neka bude ljubav i radost i nada,

sa njima bi mirni snovi, mogli doći.....

Meho Jakupović