(Ljepota je u očima posmatrača)

Moje prvo sjećanje na mostove vezano je za moje djetinjstvo. Rođena u podnožju herojske Kozare, odrasla sa pričama i filmovima o kozaračkoj epopeji, u najmanjem najvećem gradićem na svijetu, Kozarcu. Svaki dan sam prelazila jedan mali mostić preko rječice Starenice. Starenica je mala rijeka, pritoka, ustvari nesto između većeg potoka i rijeke, ali je nama djeci izgledala ogromna. Meni posebno, zato što sam se uvijek bojala vode i nisam znala plivati. Ipak, bez obzira na strah, nisam mogla odoljeti da na mostu ne zastanem i pogledam u vodu koja je tiho šumila između kamenja različitih boja. Na brzinu bih sklopila oči da lakše pobijedim svoj strah, ali je moje divljenje prema rijeci uvijek bilo jače. Ljeti je okupljala one malo hrabrije od mene, djecu i odrasle koji su pokušavali da u njenim virovima uče plivati, mada je zbog čestih ljetnih vrućina postajala neprimjetna i veoma često znala presušiti. Zimi bi zamirala, pod teškim teretom leda, šumila je skoro neprimjetno, jedva se čula. A u proljeće bi zbog topljenja teškog zimskog pokrivača ova uspavana ljepotica dobijala svoj divlji oblik i izlivala se po mostiću i ulicama, ulazila nepozvana u avlije obližnjih kuća. Slično je bilo i u jesen, kada bi zbog neprestanih jesenjih kiša koje su ljudi žargonski zvali “heftašica”, a padale su bez prestanka,po cijelu sedmicu ili heftu, izlijevala iz svog korita i pravila velike štete. Te čudnovate hirove majke prirode bi trpio naš Kalatski most, koji nije mogao da odoljeva zubu vremena, pa je i njegova crvenkasta boja gubila sjaj i dobijala sasvim drugu nijansu i djelovala blijedoliko.

Preko ovog mostića sam vjerovatno napravila prve korake kada sam se iz roditeljske kuće uputila u čaršiju koja je za mene bila prvi ulazak u vanjski svijet. Poslije će me život odvesti drugim putevima, ljepšim i gracioznijim mostovima, koji neće biti miliji od ovoga. Dokazat će se još jednom svoje značenje poslovica koja kaže da je ljepota u očima posmatrača.

Tim putem sam vjerovatno pravila nesigurne korake, a poslije preskakala lokvice sa vodom, držeći za ruku moje roditelje koji su me vodili u čarsiju, koja se ustvari sastojala od jedne glavne ulice ukrašene prekrasnim drvoredom divljih kestenova. Stariji svijet je taj naš Kalatski most zvao ćuprijom, mada je bio daleko od toga. Nije imao neku posebnu historiju, niti imao historijsku prošlost kao mostovi izgrađeni u BiH u doba Otomanske i Austro-Ugarske imperije. U svakom slucaju nije imao ni lukove, ni predivne kamenoreze, niti podsjećao na “Na Drini ćupriju” u Višegradu, ali mi je bio veoma drag.

Kalatski most se nalazio nekako na pola puta između naše osnovne škole i roditeljske kuće i bio neka vrsta orijentacije dok sam bila veoma mala. Svakodnevno sam ga prelazila kao i sva djeca moje generacije, povezivao nas je sa našom čarsijom, sa školom u kojoj smo učili prva slova, pratio naše utabane staze kojima smo hodili, slušao svakodnevno pjesmice “Od škole do kuće”,”Pliva patka preko Save “ i mnoge druge, radovao se našem smijehu i dobrim ocjenama, osluškivao zvuk lakiranih cipelica, gromoglasnih štikala i kaljavih čizama, tugovao zbog naših suza i prvih razočarenja. Njime su prolazila auta koja su veoma često ostavljala pečate gromoglasnog škripanja kočnica, a nerijetko i konjskih kola i fijakera, upijajući jasne, kristalne zvukove konjskih kopita. Most je bio svjedok mnogobrojnih ljubavnih izjava, čuvao tajne prvih poljubaca, a veoma često dijelio svadbeno ushićenje i uzbuđenje mladenaca koji su prelazili preko njega i davao im svoj vječni blagoslov.

Nažalost, osjetio je i breme saobraćajnih nesreća koje su se zbog naglog skretanja u drugu ulicu znale dogoditi i za danak uzimale mladi ljudski život.

Kako je vrijeme odmicalo i ljudi postajali sve nemarniji, ispod mosta, u rječici Starenici su se mogli primjetiti i stari šporeti i raznorazni otpad, uključujući mnoštvo plastičnih kesa. Većina naših sugrađana brinula je o svom mostu i svojoj rijeci, ali nažalost oni rijetki, “ekološki neosvješćeni”, zaboravljali su da i Starenica i njeni stanovnici imaju dušu. Da je mogao, vjerovatno bi most odao mnoge tajne koje su ga radovale, ali i mučile. Ovako je stojički podnosio svakodnevne promjene, ponekad na bolje, a ponekad na gore. Bilo kako bilo, znala sam da me nakon prelaska mosta čeka još jedna krivina, a iza te krivine rodna kuća sa cvijećem raznih boja na verandi, mirisima iz kuhinje i raširene ruke moje porodice.

Kako sam odrastala, tako su se i moja životna iskustva mijenjala, a sa njima i saznanja o postojanju drugih mostova. Sjećam se da sam jednom prilikom išla na školski izlet na obližnje izletište nedaleko od Kozarca, zvanog Stara Pilana. Prije skretanja na Staru Pilanu, pored asfaltnog puta koji od Kozarca vodi prema najvišem vrhu Kozare, Mrakovici, nalazi se česma koja je u narodu poznata pod imenom “sedra”. Mještani Kozarca često su dolazili na tu česmu da natoče vodu iz dva razloga. Jedan je vjerovatno bio činjenica da je Kozarac imao probleme sa nestašicom vode, a posebno u ljetnim mjesecima. Drugi razlog leži u vjerovanju da je voda sa sedre mnogo ukusnija, mada je ovo mišljenje malo oprečno s obzirom da se voda definise kao tekućina “bez boje, okusa i mirisa”. Na ovoj spomen-česmi nalazi se posveta borcima iz II Svjetskog rata.

Tada nisam shvatala zašto se ovo mjesto kroz koje skoro neprimjetno protiče Starenica, obraslo gustom šsumom, sa malom, tajanstvenom pećinom, zove baš Stara Pilana. Pilani ni traga ni glasa, a još veću znatiželju izazivala je mala crkva, smještena na brežuljku. Tek kasnije će priča koju sam čula u djetinjstvu dobiti svoj potpuni smisao. Mali komadići nedovršenih razgovora koji su ličili na dijelove slagalice, dat će potpunu priču o tajnoj i zabranjenoj ljubavi. Priča nas vraća cijelo jedno stoljeće unazad, u doba kada je Bosna i Hercegovina bila pod Austro-Ugarskom vladavinom. Postoji vjerovanje da je austro-ugarski poduzetnik Karl Schmucer, putujući u Banjaluku, slučajno svratio u Kozarac, bio zadivljen ovim područjem obraslim gustom šumom, te odlučio da otvori pilanu. Tada ni slutio nije da će napraviti preokret, kako u poslovnom smislu, tako i u životu svoje porodice. Ovakva napredna ideja dočekana je sa oduševljenjem, posebno ako se uzme u ozbir da se većina stanovništva u to vrijeme bavila poljoprivredom. Bio je to prvi idustrijski pogon u Podkozarju, a negdje oko stotinjak Kozarčana dobili su sa njenim otvaranjem i nadu u bolji život. Medju njima je bio i Mehmed Kulašić, zgodan i lijep mladić koji je imao svoje snove u ljepšu budućnost. Mehmedova jedina greška bila je što je bezuslovno volio i posegnuo sa zabranjenim voćem.

Priče koje su se decenijama prenosile s koljena na koljeno, govorile su da je Mehmed svojom izuzetnom muževnošću i ljepotom ostavljao prisutne bez daha, da je lijepo svirao i pjevao, te da je imao lijepu narav. Tako je jednoga dana zapeo za oko i Mariji, kćerki austro-ugarskog poduzetnika, djevojci koja je stanovala u Bijeloj kući, gospodskog izleda i u bavarskom stilu. U njen život “pod staklenim zvonom” ubrzo će ući Mehmed, mladić kojem nije moglo odljeti njeno zaljubljeno srce. Ljudi kažu da ljubav mijenja i ne poznaje pravila, te da nema očiju. Vjerovatno se to pokazalo ispravnim i u ovoj ljubavnoj priči dvoje zaljubljenih, koji su bili

daleko kao istok i zapad, kao nebo i zemlja. Po mnogo čemu su se razlikovali, počev od vjere, jezika, podneblja u kojem su rasli, a bogami i socijalnog statusa na koji se itekako gledalo. Osim bezgranične ljubavi koju su jedno prema drugom osjećali i koju nisu mogli obuzdati, nisu imali mnogo zajedničkog, tako da su i nade u bolju budućnost polako padale u vodu..Mehmed se nije nikako uklapao u sliku idealnog muža kojeg je za svoju mezimicu Mariju imao njen otac, ali je bio jedini koji je njen sjetni pogled pretvarao u beskrajnu sreću. Legenda kaže da se mladi par kriomice sastajao u maloj pećini, prepuštajući se strastima, zaboravljajući na zabrane, predrasude, neodobravanja…Uživali su u svakom momentu ukradene sreće, kao da su znali da ona dugo neće potrajati. Legenda kaže da je ova velika ljubav dala i dijete koje je pod nepoznatim okolnostima umrlo, te nađeno zamotano jednoga dana u novine na njemačkom jeziku koje su glasile na Karlovo ime u blizini Mutničke džamije. Ova šokantna, ali tužna priča ubrzo se proširila od usta do usta, izazivajući, tugu i osudu, kako kod koga. Tako je došla i do usiju Marijinog oca, koji je vjerovatno da bi zataškao skandal, poslao svoju kćerku nazad u Austro-Ugarsku, udaljivši je na taj način od njene zabranjene ljubavi. Tako je nažalost završena nesretna ljubav između bogatašice i siromašnog Kozarčanina.

Marijin otac je u ime iskupljenja za počinjeni grijeh svoje kćerke sagradio malu kapelicu, u narodu prozvanom “Mehmedova crkva”. Crkva je svoje ime dobila po Mehmedu, čovjeku iz priče o zabranjenoj ljubavi, koji se na ovom mjestu potajno sretao sa svojom dragom bez obzira na opasnost, ali nije uspio da pobjedi predrasude tadašnjeg vremena. Priča kaže kako je Mehmed ostatak života proveo u samoći, vjeran svojoj jednoj ljubavi, razočaran i očajan zbog gubitka voljene osobe. Nikada se nije ženio, niti stvorio novu porodicu. Živio je povučeno, sa uspomenama koje su mu grijale dušu, uz gorko saznanje da su razlike između njega i izabranice njegovog srca nepremostive. Jos jednom se pokazalo da u ljubavi ne bira razum nego srce, ali sa tragičnim posljedicama.

Ne znam šta nas je to vuklo do kapelice, da li ta priča koja je imala toliko tajanstvenog, neotrkivenog daha nekog drugog vremena koje je podsjecalo na filmove ili znatiželja da provirimo kroz vrata kapelice i vidimo šta se tamo krije.

Put do nje bio je moguć samo preko mostića, koji je čini mi se u to vrijeme bio drveni. Podsjećao je na ogromno brvno, tresao se prilikom prelaska i bio veoma nesiguran.

Na ovom drvenom mostiću neki od mojih školskih drugova pokazivali su svoja herojska umijeća, tresla ga, a onda se smijala nama koji smo bili malo manje hrabri i odlučni. Tada sam prvi put počela da razmišljam o pravoj svrhi mostova. Stajala sam na jednoj strani, s jedne strane bila je mala pećina, s druge strane šumica, ispod je tekao potočić, a na suprotnoj strani u svoj svojoj mističnosti, zagonetna i puna izazova, stajala je kapelica. Most se pretvorio u dilemu između straha i zelje da zadovoljimo znatizelju. Ipak, naše želje pretvarao je u stvarnost i od nemogućeg pravio moguće.

Poslije će mi sjećanje na mostove i grijati i rastuživati, posebno kada vihor rata počne rušiti sve oko sebe.

Prije toga za mene je prvi most iz mog djetinjstva, Kalatski most bio jedina spoznaja. Doduše, u blizini se nalazio još jedan mostić u blizini kalatske džamije, ali ga nismo često

koristili. Mislila sam da je postojanje mostova neminovno i nisam mnogo razmišljala o tome ko ih je napravio, niti o tome kakav bio život bio da ne postoje.

Vjerovatno su već tada počeli da se šire moji životni vidici i spoznaje o ljudima koji žive na dvije obale. Pitala sam se kako bi to bilo kada ljudi sa jedne obale ne bi mogli preći na drugu obalu, da li bi bili tužni ako bi se gledali iz daljine, ne mogavši pomoći jedni drugima, u nemogućnosti da se sastanu, zagrle, pričaju, daruju….Dobro, mislila sam, mi bi preko naše male rijeke, možda i mogli preći u čizmama, ali kako bi to radili ljudi koje dijele velike rijeke, koji ne znaju da voze čamce i plivaju… Ta će me misao još vise progoniti u toku rata, kada je srušen Stari most u Mostaru, kada su porušeni mnogi drugi mostovi, kada su desne i lijeve obale postale simboli razdvajanja, neprijateljstva i velikih razlika. Mostovi su postajali geografske granice, mjesta razmjena i živih i mrtvih, legitimisanja, a nerijetko i nasilja.

Sa odlaskom djetinjstva i njegove nedužne ljepote, došlo je doba mladosti donoseći sa sobom nove ljepote, ali i izazove, strahove, dileme, želje za dokazivanjem. Školovanje me vuklo u druge gradove, njihove rijeke i mostove. Tako su kroz moj život prolazile i krajiške ljepotice, Sana i Vrbas, zavodile me svojim plavo-zelenkastim sjajem, hladovinama i žalosnim vrbama, kejovima i razdraganim ljudima, a ponajviše Sahat-kulom i Kastelom. Put preko njih omogućivali su mostovi koji su spajali i ljude i obale, i prošlost i sadašnjost, dugogodišnje običaje i historiju. Njihove obale zapljuskivale su sevdalinke o dugom i širokom Prijedor-polju i o šeher-Banjaluci toliko puta u pjesmi opjevanoj.

Kada je čovjek mlad, brzo ga zanesu nove i neviđene stvari, a uspomene na djetinjstvo polako počnu da blijede i padaju u zaborav. Tako sam se i sama počela zaljubljivati u neke druge gradove, neke ljepše, starije i gracioznije mostove koji su kao onaj stari nekoliko vjekova u Mostaru, polako počeli da potiskuju na stranu i djetinjstvo i mladost i rodni kraj.

Nažalost, čovjek uvijek shvati šta je volio, tek onda kada to izgubi. Život mu grubo zakuca na vrata i natjera ga da ode tamo gdje nikada nije ni sanjao. Breme rata i žalosnih dana razaranja i smrti, natjera me da utočište nađem na nekim drugim mostovima i drugim rijekama. Nađoh se na obalama Kupe i Korane, na mostovima koji su nudili privremeni spas i neizlječivu nostalgiju za rodnom zemljom. Ni to nije bilo moguće dugo vremena, pa svoje utočiste u borbi za goli opstanak potražih na Ostrvu.

Tu me dočeka milionski grad koji ne spava nikad. Moja luka spasa ponudi neki novi početak, priliku da od pada napravim let, upoznam ljude i njihove navike. Nostalgiju za svojim mostovima iz sjećanja, dijelila sam sa Temzom i njenim veličanstvenim mostovima, koje više nisam morala da gledam samo na razglednicama, nego da njima koračam i da se njihovoj historiji i ljepoti divim.

Temza je u usporedbi sa mojom Starenicom ogromna gigantsko platno, posebno u doba kiša. Po njoj plove brodovi i čamci, a na njenim obalama su veličanstvene svjetske građevine. Njeni mostovi kao što je Tower Bridge, mame turiste iz cijelog svijeta i veličanstveni su izumi i arhitekata i graditelja. Mislila sam da će ih biti teško zavoljeti, ali sam se nadala da ću se makar na njih naviknuti. Tuđa zemlja više za mene nije tuđa, vremenom je počeh osjećati kao svoju.

Ipak, ponekad mi u snove dolaze mostovi, poznati, a na čudnovatim geografskim predjelima. Ne mogu ih dobro raspoznati, ali sanjam da na njima stojim, neodlučna kuda da krenem…Da

li na obalu na kojoj se nalazi moja Bosna, u kojoj žive meni dragi ljudi ili na obalu na koju sam navikla, na kojoj sam sigurna. U rukama držim teški kofer, čiji se sadržaj polako rasipa, tone, nestaje…Svaka me obala vuče prema sebi i govori da njoj pripadam. Obale dobijaju mnoštvo ruku koje me vuku i svaka se bori iza mene. Ja stojim, a tlo mi nestaje pod nogama …Na kraju ne znam kakvu sam odluku napravila, kojoj sam obali pripala, da li sam završila u valovima, da li su me progutali…

Probudim se mrzovoljna, najradije bi da zaboravim ovu noćnu moru i krenem u novi dan, bez sjećanja. Znam da me nešto boli, a ni sama ne znam šta me to boli, gdje da nađem čudnovati lijek. Tada znam da je vrijeme za rodni kraj, da je nostalgija nepodnošljiva...

Tada sjedam u čeličnu pticu, pa do hrvatske prijestonice. Odatle slijedi put autom, preko Kostajnice, jedna jedina zelenkasta, pjenušava Una sa odsjajem čistog neba i njenog mosta i uspomene koje naviru kao proljetna bujica.

Najveća je radost kada dođem u rodni Kozarac, pređem Kalatski most, a tamo iza prve krivine čeka me rodni dom. Ovaj most je simbol svakodnevice, realnosti, povezanosti sa ulicom djetinjstva, sa rodbinom, komšijama i prijateljima.

A kada se poželim mašte, mirisa prošlosti, romantičnosti, zastanem kraj sedre, napijem se vode i odem na Staru Pilanu. Tamo više nema uskog, klimavog, drvenog, misterioznog mostića. Usred zelenila, žubora Starenice i cvrkuta ptica, stoji novosagrađeni most. Naime, devedestih prošloga vijeka, ratno ludilo za danak je uzelo mnoge živote, uništilo mnoga ognjišta, pa i “Mehmedovu crkvu”. Prije nekoliko godina, ponovo je obnovljeno ovo zdanje, a između ostalih izgradnju su pomagali i moji Kozarčani. Do crkve je sagrađen novi most, koji svojom konstrukcijom i arhitektonskim oblikom pomalo odudara od šumskog ambijenta u kojem se nalazi.

Dok šetam i vodim za ručicu kćerku moga brata, brojimo stepenice. Ona se malo boji, ali pokušava napraviti hrabro lice i ne želi pokazati strah. Podsjeća me na moje djetinjstvo, na prelazak preko mostića, sa jednom jedinom razlikom, a to je da nema više onih šereta koji su nekada drmali drveni mostić i strašili nas. Čini mi se da negdje u dubini ovog zelenila, ćujem glasove mojih školskih vršnjaka među kojima mnogi više nisu među živima.

Sunce polako najavljuje kraj prelijepog dana i svoj odlazak na počinak. Na mostu se mogu vidjeti i ljubavni parovi, koji pripadaju nekom drugom vremenu i imaju hrabrosti da se bore protiv predrasuda i prepreka koje im staju na put. Vjerovatno u kozaračkoj legendi nalaze inspiraciju za neki bolji svijet..

Svjesna sam ja da se mostovi moga života ne mogu ni porediti sa veličanstvenim mostovima koje sam do sada vidjela, ali meni su dragi. Možda zato što su medju prvima kojih se sjećam, što su u mom rodnom kraju, a možda zato što je ljepota u očima posmatrača.

Semira Jakupović