Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Cetvrti mjesec. April ili travanj, ime koje ga najbolje definise. Vrijeme kada sve buja, a najvise trava. Vrijeme kada ozivjela priroda govori “zbogom” dugoj, hladnoj zimi, maglama I mrazevima.

Mjesec april je po mnogo cemu specifican, a iznad svega njegov pocetak.
Aprilllli!!! 1. april, poznatiji kao Dan sale. U doba moga djetinjstva, pa i sada, cesto sam bila u situacijama da me neko prevari. Dok smo bili djeca, koristili smo onu famoznu recenicu,”Prvi april, magarac nosi papir”. Bilo je u toj recenici  neke simpticnosti, mada nekog posebnog znacenja nije bilo. Ako nista drugo, smijali smo se do besvjesti.
April je donosio sve cari proljeca; raskos dugo cekanog sunca, iscvjetale, u bijelo okrecene vocke, ukrasene najljepsom prirodnom cipkom, beharom koji je svojim mirisom opajao I unosio cudne treptaje u nase duse. Na casovima likovnog, proljece je uvijek bila inspiracija, kako za tempere, tako i za akvarele, a oni najbolji uspjevali su da od “mrtve”, naprave “zivu” prirodu.

Duzi i topliji dani mamili su ljude napolje, na njive, gdje je sve zujalo kako od ljudskih glasova i zivotinjskih oglasavanja, tako i od zvuka poljoprivrednih masina. Iza traktora su ostajale tamnosmedje brazde, spremne za sjetvu, s nestrpljenjem ocekujuci I sijace I kopace. Cak se i ptice selice vracaju sa juga  grade gnijezda, a sareni leptiri veselo masu krilima dok ih djeca neumorno hvataju.
Za odrasle u mom rodnom kraju proljece je uvijek znacilo neki novi pocetak, pa su tako I aprili donosili svoju car, pocev od “peranja” mladog luka I salata iz basta, te zelja da se nakon dugotrajnih zimskih dana u organizam unese i svjeze ubrano povrce.  U to doba svjezeg povrca nije bilo na svakom koraku kao sada, u toku cijele godine, pa je ono prvo bilo najukusnije,  Gredice salate I mladog luka cesto su bile pokrivene grancicama, vjerovatno da se sjeme zastiti od gladnih ptica koje su cesto slijetale i trazile svoj plijen.

Mi, djeca smo sa dolaskom toplijih aprilskih dana, dobijali na poklon i lopte koje su rasplamsavale nasu mastu. Zamisljali smo sebe kao neke buduce sportase, a najveca zalost bila bi kada bi lopta svoj let zavrsavala na nezeljenom mjestu, odletjela u tudju bastu ili jos gore na ostri trn, koji bi je probusio. Znali smo da probusena lopta znaci da nova nece uskoro biti kupljena, te da je moramo koristi sa svim njenim nedostacima. Sportske avanture nastavljale su se  sa probusenom loptom, a djeca iz komsiluka cesto su bila spremna priteci u pomoc, pa I posuditi loptu ako zatreba. Pored odbojke, fudbala, rukometa, igrali smo jos jednu igru koje se rado sjecam, a zvala se “Neka bije, bije, bije….” Pored klikera ili kugli u kojima su najvise uzivali djecaci, te slicica koje su cesto razmjenjivane na skolskom igralistu, svoje pocasno mjesto zauzimao je “lastis”. Lastis je bio omiljena igra koje su igrale djevojcice. Za lastis nije bila potrebna nikakva specijalna sportska oprema, dovoljna je bilo nekoliko metara gume, dvije curice da je drze, a treca ili cetvrta da izvodi razne akrobacije preskacuci gumu. Za one koji su zeljeli da eksperimentisu i krecu u nove izazove, bilo je potrebno mnogo vise gume. U nedostatku razumijevanja roditelja,posebno mama,  te nedovoljne duzine gume, djeca su se snalazila sama iduci u tajne poduhvate, vadeci gumu iz svega i svacega. Mame su o tome saznavale prekasno, uglavnom kada primjete da guma fali na nekim odjevnim predmetima, a posebno unutarnjem vesu. Tada bi pocinjala ljutnja i grdnja, koja nista nije mogla promjeniti, jer je izvadjena guma vec odradila svoj pocasni zadatak.  Pored lastisa, igrali smo i skolice, te koristili “skrlju” koja je ustvari bila mali kamencic, a igru igrali skakucuci na jednoj nozi. Bilo je tu jos mnogo raznovrsnih igara u kojima je koristena bujna masta. Djeciji psiholozi bi to nazvali “pretend play” ili igra pretvaranja. Po mom misljenju, mnogo bolje od kupovnih igracaka, jer smo I u najranijim danima ucili kako da od neceg malog, napravimo nesto veliko.

Sa odrastanjem I sazrijevanjem, mijenjali su se hobiji, pa smo ulaskom u pubertet pocinjali da pisemo spomenare, pisemo pjesmice, lijepimo slike,  te pravimo prve izlete u svijet poezije. Bilo je tu mnogo smijesnih pjesmica u kojima je bilo bitno da se nesto s necim rimuje I ima formu pjesme, bez obzira na kvalitet, a u stilu ,”Kada vidis macku, da se na plot vere, povuci je za rep, pa se sjeti mene.” Imali smo I leksikone u koje su se upisivali nasi prijatelji, otkrivali svoje male I velike tajne, te saznavali ko je kome simptija.
Stariji su april koristili za izlete u prirodu, a veoma cesto za odlazak “u koprive”, koje su brali u rukavicama, sa makazama u rukama. Sa pravom su vjerovali da je kopriva zdrava za jelo, a jedan od glavnih specijaliteta bila je boranija. Bila su tu I druga jela, kao sto je u narodu poznata “kuruzna livaca” sa mladim koprivama.
Stariji od mene pamte , pa I  sama pamtim radio, gramofone i longplay ploce, barsunaste glasove radio voditelja, te melodije sa nosaca zvukova, te  muzicke emisije  kao sto su bile  “Cestitke, zelje I pozdrave”, “Selo veselo” itd. Bilo je to vrijeme optimizma, entuzijazma, te umjetnicke inspiracije. Mladi umjetnici su potvrdu svojih kvaliteta trazili na muzickim festivalima kao sto su bili   “Vas slager sezone”, “Ilidza”, Opatijski I Splitski festivali, “Beogradsko prolece”,”Mesam” I mnogi drugi.

U sjecanju su nam ostale I emisije kao sto su “Folk filigran” I “Meraklije” koju je vodio Vehid Gunic, nas sunarodnjak. Vremenom ce ogromni gramofoni pasti u zapecak, a kasetofoni postati mnogo moderniji, ali muzika iz sezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih ostat ce kao uspomena na jedno prelijepo, plodonosno vrijeme, toliko dobro da ne moze pasti u zaborav.  Mnogobrojni aprili ostat ce opjevani  u hitovima “Sreli smo se u aprilu”,”April u Beogradu..” I izazivati uzdahe nostalgije.  A meni ce kao uspomena na djacke dane, na doba kada su se pjesmice ucile napamet, ostati pjesmica,
“U aprilu, tanku svilu, sumski pauk plete,
I sve ptice pjevacice, s juga nam dolete”.
U doba odrastanja I mladosti, najvise su mi ostali u sjecanju Dani omladinskih radnih akcija, koje su omladinci koristili za organizovane radne akcije kao sto su ciscenja obliznjih izletista, posumljavanje, odlazak na Mrakovicu, Staru pilanu, Debeli brijeg…Nakon napornog dobrovoljnog rada, nagrada je bila druzenje uz logorsku vatru, zvuk gitare I nostalgicne ljubavne pjesme.

Neki clanovi moje porodice imaju rodjendane u aprilu, a vazni datumi  kao sto su 6. april, Dan oslobodjenja Sarajeva, po cemu je i Sestoaprilska nagrada dobila svoje ime, te 15. April, Dan zeljeznicara vezani za ovaj mjesec.
Nazalost, ljepote proljecnih dana  i aprilskih snova , pocetkom devedesetih   zamijenit ce i teski dani..Zivot vise nikada nece biti isti, niti mi u njima..
Mracne devedesete…
Kazu da svaka bajka ima srecan kraj. Nazalost, bajka koju smo zivjeli ubrzo je pocela da pokazuje svoje prve pukotine. Devedesete donesose jedno burno vrijeme, nezavidna politicka zbivanja koja su prijetila da uniste dugo cuvanu harmoniju. Tada smo saznali o mocima medijskog rata I na nasim prostorima. Sve cesce su sa malih ekrana dolazile vijesti o ratu koji se sirio u susjednoj Hrvatskoj. Ljudi su ove vijesti docekivali su razlicitim misljenjima. Jedni su tvrdili da rata u BIH ne moze biti, a oni drugi sa dozom skepticnosti gledali na sve to i sa nevjericom odmahivali glavom..

Neka zlocudna slutnja uvukla se u nase duse  kao crni, nadmocni oblak prijetila da nas unisti.
Roditelji su djecu sklanjali sa avlija, iz straha da im se sta ne dogodi. Kao I uvijek u aprilu, priroda je pokazivala svu raskos svojih boja, mirisa, zvukova koji su nazalost ostajali neprimjeceni.
Vijesti o sirenju rata u BiH ubrzo su postale  svakodnevica u nasim zivotima. Rat poce i u Sarajevu, a 5. aprila 1992. godine,  uze i svoju prvu zrtvu,  studenticu medicine iz Dubrovnika koja je zivot izgubila na Vrbanja mostu.
Rat se munjevitom brzinom prosiri i na Bosansku krajinu, pa i na opcinu Prijedor. U U noći sa 29. na 30. april izvršeno je preuzimanje vlasti u općini, koji je na neki nacin bio uvertira etnickog ciscenja nesrpskog stanovnistva I na nasim prostorima. Mislim da cemo taj april pamtiti dok smo zivi. Mislili smo da se nista gore od toga  ne moze dogoditi. Da ljudi intelektualci I na vodecim polozajima ostanu bez svojih radnih mjesta, samo zbog toga sto pripadaju jednom drugom narodu. Nazalost, nakon toga slijedila su granatiranja, paljenja, koncentracioni logori , proganjanja, rasipanja po svijetu.. Nepunu godinu kasnije, 16. prila 93.  Ahmici udjose u historiju, po brutalnim masakru koji je uzeo nevine zrtve. Svake godine uzivanje u proljecu zasjene ovi nemili dogadjaji iz nase proslosti, podsjete nas na rat koji ne mozemo zaboraviti, ali moramo naci nacin da se okrenemo svjetlijoj buducnosti u multi-kulturalnoj BIH.

Ni aprili nisu sto su bili
Danas, nakon dvadeset  nesto godina ponovo april. Godine od nas prave zrelije, iskusnije, mudrije ljude. Srecna sam sto sam ziva, jer mnogi rodjeni “Sezdeset I neke..” to nazalost vise nisu. Kose polako saraju sijede, a bore ostavljaju duboke brazde na nasim celima. Vrijeme nas neupitno opominje na prolaznost, uci nas da izvlacimo pouke iz proslosti, ali da se okrecemo svjetlijoj  buducnosti nase djece.
Ponovo je dosao april, ali ga ne cekam u svom rodnom kraju, niti u zemlji u kojoj sam rodjena. Kao i hiljade drugih, rasutih po svijetu, prizivam sve svoje aprile u sjecanje. Prisjecam se probusene lopte, slasti mladih kopriva, zujanja pcela I leta slobodnih leptirova, proljetnih bujica, prvih recitacija, hitova iz tog doba…
Zalutaju u moja sjecanja i nekadasnji vrsnjaci, miris logorske vatre, pjesme koje su se pjevale..Dozivljavam jos jedan u nizu mnogobrojnih aprila u nekoj drugoj zemlji, sa nekom drugom klimom. I ovdje drvece behara I cvijece raste, ali mi se cini da sve to nekako neprimjetno prolazi pored mene I ostavlja me ravnodusnom. Ne uspijem se ni okrenuti, ni taj car u sebe udahnuti, a shvatim da je sve vec proslo.
U mojoj glavi uporno se bore  lijepe I ruzne uspomene. Nadmecu se kao hrvaci i bore da odnesu pobjedu. Cini mi se nemogucim da sve one predivne aprile moga djetinjstva I mladosti, iznenada potisnu u stranu ti ruzni aprili ratnoga doba.

“Cijela je Bosna cilimom zastrta”, rece u svojim stihovima Nedzad Ibrisimovic. A ja bih jos dodala da je cijela Bosna I grobnicama, mezarjima, spomen-obiljezjima zastrta. . Mnoge zrtve nasle su svoja vjecna boravista u Potocarima, Prijedoru, Foci, Visegradu, Travniku, Sarajevu i  drugim krajevima BIH. Na veliku zalost, veliki je broj onih za kojima se jos uvijek traga u mracnoj jami Tomasice, na Vlasicu i drugim znanim i neznanim mjestima zlocina. Majke ne gube nadu, ali umiru ne znajuci gdje su kosti njihove djece, ni da li ce ikada biti pronadjena. Bilo je to neko ludo vrijeme u kojem je tesko bilo biti covjek, ali je bilo i onih koji su pokusali da spase svoje komsije I prijatelje I po cijenu vlastitog zivota.
Tesko je vise naci inspiraciju u bilo cemu. Od aprillli dodjosmo do “Ni aprili vise nisu sto su bili”.
Ipak, ne zelim da gubim nadu I zvucim pateticno . Zelim da vjerujem da ce biti jos mnogo lijepih aprila i da ce sve buduce generacije imati priliku da prozive svoje zivote u miru.
Ovaj tekst zavrsavam sa kratkom pricom iz koje cete izvuci pouku.
Jedan lovac uhvatio je goluba I stavio ga u kavez. Golube je odmah poceo pjevusiti.  Lovac se tome jako zacudi I uptia, “Zar je ovo vrijeme za pjesmu?”
“Svakog trena ja ocekujem spas”, odgovori golub.

Pise: Semira Jakupović


“Ništa živ čovek ne može izgubiti što mu jedno proljeće ne bi moglo povratiti, niti može čovek biti trajno nesrećan dok Bog daje da se duša liječi zaboravom i zemlja obnavlja proljećem. (I.Andric)
………………………………………………………………………………………………….
''April položi duh mladosti u svemu. (Sonnet XVIII)” - William Shakespeare
………………………………………………………………………………………………………………….
'Da nismo imali zime, proljeće ne bi tako prijalo.
Ako nismo ponekad imali gorak ukus i nedaća,
prosperitet nam ne bi dobrodošao!'' (A. Bradstreet)


"U ovoj novoj godini želim da moji pravi prijatelji ostanu kakvi jesu, te da ih steknem još puno više, to je nešto što teško nađeš a lako možeš da izgubiš. Prijatelji u kojima možemo potražiti najveću podršku. Znamo da će ostati uz nas nevažno kamo nas vodio naš lični put. Naravno i njima želim sve najbolje kao i sebi u ovoj novoj godini." Šerif Jaskić - Hifo