Izdvajamo

Piše: Elvir Softić Nastavnik Likovnog

 

Vrijeme 19 - 20 vjek --Bosna u sastavu Austro--Ugarskog carstva MEHMED;mlad naocit momak, odlucio da se uputi '' na kraj svijeta'' u potrazi za nekim novim, jer njegov je bio vec odavno star i potrosen. A njegove radoznale oci vodile su ga negdje dalje ,za tadasjne vrijeme u nepoznati svijet,koji je bio ustvari tu preko puta, ali za ondasnje nepovjerljivo poimanje zivota ,jako daleko.

Ali, nas Mehmed nije tako razmisljao i uputio se u taj magicni svijet cije se skrgutavo disanje moglo cuti jos iz daleka ,prije nego sto ga je i mogao vidjeti vlastitim ocima. Doduse , usput je vidio teska zaprezna kola, natovarena daskom, ali gdje i kako je nastajala, nikad izbliza nije vidio.Kako se priblizavao tom ''CUDU'' klaparanje pilanski strojeva ,bilo je sve jace.A kad se vec sa puta to sve dole u dolini, , sto mi i danas zovemo stara pilana,moglo lijepo vidjeti, osvjezio se on sa hladnom sedrom i ponove obukao svoje opanke, koje je od MU TNIKA stedio iduci bos.

Onda se oprezno poceo spustati dole gdje je bila najveca buka.Radnici su isli tamo- vamo, ne obracajuci paznju na njega, uostalom nisu se ni poznavali.Njih je vlasnik pilane ,Austrijanac doveo tu kao stare -iskusne pilanske radnike.Primjetio je tamo neku veliku kucu i onako bojazljivo, kao sto se covjek nesigurno krece u nepoznatom gradu, uputio se prema njoj .

Medzutim, cega on tada nije bio svjestan, a sto ce kasnije odrediti citav njegov zivot, bila je njegova markantna figura --mladog ,visokog, robusnog i lijepog covjeka ,koja je potpuno odudarala od tada zaposlenih na pilani.A kad je bio dosta blizu velike kuce , onda je vidio da to i nije bila ''prava kuca'', jer nije imala PENDZERE nego velike prozore i vrata , a krov nije bio od daske nego pokriven ciglom,a okolo svuda puno daske i debelih trupaca.

To je za njega bio taj magicni svijet gdje je on zelio raditi, od kojeg ga je dijelilo samo nekoliko koraka , ali za njega teskih kao olovo i dugacki kao cijeli put od Mutnika do pilane.Mjerio je on to sve svojim radoznalim ocima i sto se njega tice on bi najradze odmah prionio na posao , ali kako, nije to bila njegova njiva gdje je on znao kako i sta. I tako dok je neodlucno stajao ,odjednom ga je nekakav blagi zenski glas trgnuo iz te ukocenosti, ljubazno ga pitajuci ,sta mu moze pomoci.Pred njim je stajala mlada lijepa djevojka ,ukusno i uredno obucena.

Tako je on odjednom iz jedne zbunjenosti upao naglo u jos vecu, jer tako neobicno obucenu i tako sigurnog nastupa mladu damu nije on mogao niti u svojoj mahali ,a ni u carsiji vidjeti. ...A kad se bura nekako stisala,a austrijanka shvatila sta on zeli, povela ga je u ocevu kancelariju,mada je vec bilo jasno da ce mladic biti primljen,jer imala je ona veliki utjecaj na oca. Tako je i bilo, poceo je on odmah raditi i bio kao vrijedan i snazan radnik,dobro prihvacen. Smucerovu cerku vise nije susretao,jer ona je radila u kancelariji ,gdje on nije kao radnik zalazio.

Za njega je to bio slucajan susret o kojem nije vise ni razmisljao. Bavio se on kao i svaki mlad covjek sa zeljom da se ozeni sa nekom iz kozaracke okoline. -Ali , nije on ni slutiti mogao sta sta se desavalo u glavi mlade gospodjice,nakon njihovog prvog i do tada jedinog susreta. Mladi kozaracki povjetarac ,uselio se svom snagom svoje leprsave pojave u cijelo bice njeno, unoseci u nju nemir koji je nikad vise nije napustio.

I pocela je ona kovaLti planove, kako to inace znaju kad nekoga cijelim srcem zele,kako doci do Mehmeda koji joj nije vise ni u snu dao mira.Bila je ona veoma svjesna da ih niko ne smije vidjeti zajedno, ali je vjerovala da se tajno sastajati mogu.I pocela je ona vrlo mastovito graditi paukovu mrezu u koju je on trebao i neznajuci upasti. Kako se najveci dio poslova radio vani, to je mlada dama iskoritila za ceste setnje ,skretajuci tako Mehmedvu paznju na sebe. A onda su poceli vrlo vjesto ,kako to prava ljubav jedino i moze ,daljinski sporazumjevati, sto ubrzo i dovelo do njihovog prvog obostrano zeljenog susreta.

Mozemo zamisluti kakvo je uzbudzenje vladalo na obe strane.Obadvoje bez ikakvog ljubavnog iskustva i zaogrnuti strahom i neizvjesnoscu.Njihovo jedino oruzje bila je njihova iskrena ljubav ,kojoj su beskrajno vjerovali ,predavajuci se iskljucivo svojim osjecanjima.Za sve drugo nisu zeljeli da znaju , jer sve je bilo protiv njih.Sastajali su se po skrivenim sumarcima, vjerujuci da im je sudbina naklonjena i moleci boga da ih nikad ne rastavi. Mlada dama je vjesto skrivala svoju zabrinutost, sta i kako dalje, istovremeno bodreci svoju ljubav da izdrzi,vjerujuci intimno da je njihova buducnost u Austriji.

I tako su i dalje njegovali svoju veliku ljubav, ocekujuci svako u svojim mislima da se dogodi neko cudo koje bi ih zavjek rijesila lubavnih briga. --I cudo se i dogodilo, ali cudo koje ih je nazalost zauvjek RASTAVILO. Jedno jutro pred Mutnickom dzamijom nadzeno je mrtvo novorodzence ,zamotano u AUSTRIJSKE NOVINE. Sve je postalo vrlo brzo jaso. Marija je vjesto skrivala svoju trdnocu, tako da je Mehmed bio potpuno zatecen i zbunjen.Naravno izgubio je on posao, a otac je cerku pod hitno spakovao za Austriju.

Kakva se tuga uselila u ova dva nesretna bica ito za cijeli zivot, mozemo zamisliti. O svojim jadima nije on imao skim razmjeniti po koju utjesnu rijec.O STVARNOJ ljubavi tada se malo pricalo.Zaljubljenost se nosila u sebi, a o njoj se najvise lijepo pjevalo i pisale sjetne price.Tada su ocevi UDAVALI SVOJECERKE I zenili svoje SINOVE. -Mehmed sve vise povlacio u sebe. Od nekada veselog momka ,pretvarao se sve vise u zatvorenog covjeka, ziveci u svome svijetu sa svojom Marijom.Jedini prijatelj mu je bila njegova harmonika , koju je dobro svirao,pjevajuci tuzne ljubavne pjesme, a jedna od omiljenih bila je: Bol boluje nikom ne kazuje:.

LJudi su poceli da ga polagano zaboravljaju, ali sve dok se jednom nije procula vijest da otac Marjin gradi jednu malu kapelu,kako bi okajao cerkin grijeh, a narod ubrzo je nazvao Mehmedova crkva,kako je i danas zovu.Tako je mala kapela postala olicenje velike, ali zabranjene ljubavi, NAJVECE KOZARACKE LJUBAVI; koja se jos uvjek, nosena blagim vjetrom,prebacuje sa jenog sumarka na drugi, sa jedne krosnje na drugu ,nestajuci sa zadnjim uvehlim liscem,a pojavljujuci se opet sa prvim proljetnim suncem i sarenilom cvjeca, vrijedno zalijevana sa hladnom Starenicom,koja nijemo tece,cuvajuci u svojim njedrima vec vise od stotinu godina,tajnu velike ljbavi, sto joj jednom povjerise MEHMED I MARIJA. NAS , ROMEO I JULIJA. Vec odavno nema niti MARIJE , a niti MEHMEDA. Jedino jos na istom mjestu stoji mala kapela ,koja u sebi cuva sjecanje na veliku ljubav i potajno se nada nekoj novoj VELIKOJ LJUBAVI.....


Ponekad mi se cini da kad mi duša zaplace, zaplace i moja Caršija.

Cini mi se da zaplace tiho i tužna dok ljepotu pruža onim što ljepotu samo uništiti znaju. Cini mi se da cujem uzdah ptice kad na kesten sleti kraj ruševina Asker džamije u Starom gradu koje tamo više nema

Uzdahnete li i Vi ponekad ????....