Izdvajamo

Piše: Elvir Softic Nastavnik Likovnog

(sa ovom pricom zelim svim mojim starim
i mnogobrojnim novim prijateljima ugodno i
uspjesno kozaracko druzenje)



Niko od nas, onih djecijih godina nije istovremeno hodao na oba stopala, jer uvjek je bilo nekakvih rana po nogama, pa se danima hodalo ili na prstima ili na peti jedne, cesto i obadvije noge. Onaj ko je imao obe noge zdrave taj se i nije igrao sa nama , nismo ga
posteno nikad ni upoznali .
A koja smo mi to generacija? Pa mi smo ustvari - genercija svih genercija, jer svaki dan su nam se neki novi prikljucivali. Ali, nije to islo bas tako lako, jer asfalt sakrio kamenje pa nisu naucili kako se vlastitim prstima rvnaju putevi, a niti im je ko kamenom mogao razbiti glavu. Nasi kvrgavi nozni prsti i glave pune oziljaka su bili najbolji svjedoci tog burnog vremena, koje nas je ocelicilo i ucinilo tako nosiocima tog vremena, ali i nadolazeci vremena sa kojima smo se veoma dobro hrvali.

Bili smo neprekidno u nekakvoj trci, ili za loptom ili iza nekakvog tocka kojeg smo vjesto gurali ili smo se spremali za obracun protiv MUTNIKA,
KRKICA, STAROG GRADA--ustvari SVI protiv SVIH. Obracuni su bili vrlo ozbiljni .Iz njih se izlazilo razbijenog nosa, glave ili kojeg izgubljenog zuba, a kraj bitke je uvjek radjao novog junaka koji se onda danima sepurio nasom carsijom. Mi nismo znali za kalendar. Za nas je ljeto pocinjalo cim se neko prvi pojavi bosonog,a to je bilo negdje u aprilu i trajalo sve do oktobra.

A kad smo se naoruzali sa prvim japankama nesto se bas ne sjecam, ali znam da smo se s cuđenjem u njih zagledali , jer noge vise nisu bile bose, ali na nogama se nije moglo bogzna sta od obuce primjetiti. Ali, ni to novo cudo nije umanjilo razbijanje prsta, jer mi smo i u njima i dalje bezglavo trcali i fudbal igrali, a zasto su one bile prenjezne.  "Zivot" smo im produzavali na razne nacine, a EKSER je bio najdjelotvorniji.

Bili smo beskrajno sretni, jer smo vjerovali da imamo sve. Pa mi smo imali nase snazne- kvrgave noge koje su nas nosile na sve krajeve naseg "VELIKOG SVIJETA". Mogli ste nas svakodnevno svugdje vidjeti, kako poput neumorni pcela letimo s je dnog na drugi cvijet, udisuci opojni miris slobodno-razigranog djetinjstva. Imali smo mi i nase ljubavi, a to su naravno bile najljepse djevojcice iz naseg razreda, koje to naravno nisu znale. Medjutim ,mi smo vjerovali da i one vole nas TAJNO kao i mi njih.
Osim sto smo bili dobri trkaci bili smo mi i dobri PLIVACI. Zvuci mozda kao dobar vic, ali u nase vrijeme STARENICA je bila VELIKA RIJEKA u kojoj smo plivali, ronili i ribe lovili. Nama nije trebalo more.  DODUSE NISMO TADA NI ZNALI GDJE JE TA VELIKA PLAVA VODA.  A kad smo kasnije zaboravili nasu staru ljubav, pocela je ona poput nesretne djevojke vehnuti,  krijuci se ispod mnogobrojnih kamenja,  sto sada nekako nadmeno vire iz nekada njenih raskosnih njedara.
A onda smo nase hitre noge zamjenili sa ipak brzim biciklom,  sto je opet bio prvi korak ka jos brzem autu , kad smo smo se ustvari prvi put i upoznali sa VELIKIM SVIJETOM.

Bili smo zeljni PRAVOG ZNANJA. Dobili smo veliku priliku.  Sa svim srcem smo je prihvatili i uskoro se okitili raznovrsnim znanjem: MAJSTORA, TEHNICARA, PROFESORA, DOKTORA i cega sve ne.  Ali, onda smo nekako odjednom shvatili,  da cemo se ipak tesko izvuci iz provincijskog sivila,  jer omca koja nam je bog zna kada stavljena je u medjuvremenu toliko zahrdjala da se nije dala skinuti.

Ali, naravno mi se nismo predavali .Vjerovali smo da pred nama stoje dobri dani zivota, gradeci ga s nevjerovatnom ljubavlju i upornosu. Najvise nas je impresinirala-radovala crvena boja nasih mnogobrojnih kovova - boja koja je bila olicenje naseg vremena, nase mladosti, koju smo beskrajno voljeli,  vjerujuci da je i drugi nista manje ne vole.

Ali, ocito da je nase pamcenje bilo prekratko. Iza nasi krovova uvjek su pritajeno stajali crni namrgodjeni oblaci , koji se odjednom, kad smo bili najsretniji, obrusise na nas svom svojom silinom, pretvorivsi nase CRVENE KROVOVE (ideale) u prah i pepeo, a nas nemilosrdno razbaca na sve strane OVOG I ONOG SVIJETA, a sa kojeg se mnogi ne vratise, jer ZAMEO IH VJETAR PA SE PUTOVANJE ODUZILO.

 


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica "oslobođenja grada". Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel' to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel' to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavanje u nesrpske kuće i stanove?

Jel' to dan kada su vam monstrumi postali heroji i "branioci"?

Jel' to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel' to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel' to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata?

Jel' to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel' to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Dragan Bursać
31.05.2017.