Danas nisam u svome rodnom Kozarcu, ali u mislima sam sa porodicama zrtava kojima je klanjana dzenaza. Da im dragi Allah podari dzenet, a porodicama sabur. Dvije pjesme, moj skromni doprinos ovom tuznom danu.
Semira Jakupović
KAD UMRE ČOVJEK Semira Jakupović
Kad umre čovjek
Priroda to predosjeti
Sunce prije zalaska
Za oblake se sakrije
Obuzda svoje srećno lice
Da tužnom ništa nažao ne učini
Da grešku iz nehata ne počini
I zbog toga se gorko kaje.
A koliko su puta
premještene kosti ljudima
kojima dženazu danas
Nakon dvadeset I osam godina klanjaju
Koliko su puta suze orosile žalosno lice
Koliko su puta na grane sletjele crne ptice
Kolike su tajne zadržale
Bosanske stijene i oštre litice
I vode nabuhle noseći mrtvaca.
Kada je glas bio brži od ptice
Kada je zauvijek zaledio
prestrašene majke lice
Kada je vrijeme zatvorilo korice sretne bajke
O nekom ko se na bijelom konju
Nakon mnogo godina iz mrtvih vratio.
Kada umre čovjek
Nebo uvijek suzu za njim pusti
I molitvu tiho u sebi izusti
I drvo svoju kosu raspuštenu
Do zemlje crne pogne
Moleći Svemoćnog da im pomogne.
Šačica kostiju najzad će smiraj naći
I ljudi će još dugo za njima plakati
I kose sijede od brige čupati
I ti ćeš, kišo, što danima padaš
Svjedokom ove tuge biti .
Vremena što prolaze
Žalost neće učiniti manjom
Svjedočiće nišani bijeli
O zločinu učinjenom ljudskom rukom.
I pitanje bez odgovora
Sigurno će još dugo bez odgovora biti
Nečovjek će se iza svog nedjela
Vjerovatno kriti
I život provesti u samoobmanjivanju.
KORIĆANSKE Semira Jakupović
KORIĆANSKE Iako umrtvljeno tijelo
Duša ipak oživljava
Uz obecanje onih moćnih
Da dolazi spas.
Želja za slobodnim, beskrajnim prostranstvima
Bi od razuma jača
Uz slijepa vjerovanja i obećanja
Oni žurbom na put spasa krenuse.
U mislima se počeše smjenjivati slike,
Zagrljaji, raširene ruke u susret
Najdržima hrle
I u toj kratkotrajnoj, nestvarnoj sreći
Prekinu ih HITAC , ja tu stojim
I pitam se koliko je tanka linija
Sto nas od smrti razdvaja.
DANAS tu stojim nijemo
Suze tu nečujno teku
I slijevaju se u od bola satkanu rijeku.
Ma, kakva hrabrost !!!
Tu mogu plakati do mile volje
Ali niko vise u zivot vratiti nece
One zlatne mladice sto vjerovase u bolje.
Zar sam toliko slaba i nemoćna
Pa ne mogu vjerovati u bolest ljudskog uma .
O čemu su mislili?
Da li ih je bilo strah?
Da li su znala da idu u smrt?
Ta nevina, draga bića
Što danas su samo rijetki ostaci
Što podsjećaju na kamen.
Bacih i ja konačno
Tu ružu bijelu.
Dugo oklijevah
Ne želeci se pomiriti s tom užasnom smrću
Znam, nisam više dijete i ne mogu
Vjerovati u bajke sa sretnim završecima
Željela bih vjerovati da su umrli bez muke
O, kako se neko može igrati Boga
I uzimati tuđe sudbine u svoje ruke.
Nemajući trun humanosti bar
O, spavajte snovima pravednika
Vi ,zlatni mladići
I primite moju suzu
I bijelu ružu na dar.
Posvećeno svim žrtvama logora koji život izgubiše na Korićanskim stijenama na Vlašiću 21.08.1992.