Izdvajamo

Piše: Elvir Softic Nastavnik Likovnog

Ne sjecam se kad sam prvi put kao djecak usao u nase kino, ali se jos uvjek dobro sjecam da sam ostao zadivljen ,kao nikada vise nigdje u zivotu.
Kino je bilo veliko kao PLANINA, a unutra su bljestila bezbrojna svjetla kojih je bilo vise nego u cijeloj carsiji.
Plafon je bio visok do NEBA, a kino dugacko kao nasa glavna ulica.A kad bi citav taj prizor utonuo u mrak, a ekran odjednom ozivio, mislio sam da se to cudo dogadja samo kod nas i nigdje vise na cijelom svijetu.

Dva sata , koliko obicno traje predstava, bio
sam hipnotiziran vjerujuci da cu tako ostati
cijeli zivot.

A kad bi se svjetla upalila i ekran ponove zamro , mi bi jos minut dva sjedili , nikako ne
vjerujuci da je predstavi kraj , ocekujuci da se ona nastavi. Mi nismo dolazili u kino samo
radi filma, za nas je ono bilo ustvari taj daleki bljestavi svijet i nismo se zeljeli vracati
u nasu svakodnevnu stvarnost .

Zato smo i sutra dan isli ponove gledati isti
film, produzavajuci tako iluziju nekog drugog
zivota. Iz kina bi izlazili kaoVELIKI JUNACI,
ZAVODNICI, AGENTI,RATNICI , a kauboji su
bili najpopularniji, pa ste mogli vidjeti svakodnevno momke, kako su se setajuci carsijom ,poistovjecivali sa junacima divljeg
zapada. Ziva muzika i jurnjava kaubojske
kocije kroz preriju, bila je fascinantna slika,
koja se u kasnijem zivotu vise sa nicim nije mogla uporediti .

Za nas je nase kino bilo sve.Oko njega smo
se neprekidno skupljali, sjedili ispred njega, a u njemu smo upoznavali svijet kakvog u nasem svakodnevnom zivotu nije bilo za vidjeti. Sjecam se dobro kako se burno reagiralo na svaki zagrljaj ,a pogotovo poljubac, kao da se to dogadjalo u nasem malom, tada stidljivom mjestu. Zato je kino, za to vrijeme bilo jedini prozor u svijet , stvarajuci nam iluziju ,da i mi ne samo da smo pripadali, nego i zivjeli zivot toga svijeta, mada smo bili u stvarnosti od njega jako udaljeni. Narocito su taj osjecaj imali oni koji
su zivjeli u blizini kina ,vjeujuci da im taj bljestavi svjet vise pripada nego drugima.

-Nase kino bilo je jos po necemu drugcije od
drugih, jer dogadjalo se veoma cesto da je covjek istovremeno posmatrao dvije predstave. Naime struja u nasem mjestu bila je vrlo nesigurna, pa se dogadjalo da je na pola prdstave nestane, kad bi cijela kinosala utonula u mrak , a i citva carsija.

Tada je pocinjala ta druga predstava koja se satojala iz prodornog zvizdanja, najrazlicitijih psovki, te razno raznih komentara, a najcesce se grdio ALIJA ELEKTRICAR , koji je bio u tom momentu za sve kriv, jer navodno nije pazio naTRAFO, nego se provodio kod svoje ljubavnice GARE.

A kad bi struja ipak dosla, zavladalo bi takvo odusevljenje kao kad se na vaznoj utakmici postigne go. A ako bi struje ponove
nestalo , sve bi se ponovilo samo jos puno glasnije, sto se moglo dobro cuti u cijeloj carsiji. I kad bi vec svi izgubili nadu , odjednom bi ekran ponove ozivio , sve bi se brzo zaboravilo ,a Alija je opet bio jaran ,jer
znaju oni sta je ljubav.
Ali, mi smo se navikli na to, mi smo voljeli taj
nas TEATAR ,u kojem smo svi bili istovremeno i GLUMCI, KINOOPERATERI, i
ELEKTRICARI i GLEDAOCI ,pa je za nas gledati film u miru i bez ikakvih pauza bila ustvari KAZNA.
Sjecam se kad bih otisli negdje na par dana
brzo bi se pozeljeli naseg kina i vec bi jurili
nazad.

U kinu nismo gledali samo film, nego
veoma cesto i pozoriste , sto nase amatersko ,ali i pozorista iz nasih velikih
centara.Tako smo uz kino, mi mali nepoznati
postajali veliki, a glumci koje smo tada obozavali, cinilo nam se da su tu upravo
u nasem kinu i da se navece bude dabi se
dva tri sata druzili sa nama.Neko je tada imao dobar muzicki ukus ,jer u kinu se slusala tada najpopularnija domaca glazba
sa tadasnji muzickih festivala. U kinu su se
pravile cesto tkz. IGRANKE , a onda je to
kasnije preimenovano u PLES kad su konacno mladi poceli plesati i tako trenirati
modernije manire, manire novog vremena.

Uz kino smo bili sve, bez kina smo bili mali bosonogi sa bar dva razbijena prsta ,koji su
sanjali TEVSIJU BAKLAVE, kojom bi se mogli do mile volje sladiti.
Kino je bilo zivotno vazno, jer to je bilo jedino
mjesto gdje se , sjedeci blizu kakve cure , mogla drhtecom rukom malo i dodirnuti, sto
je izazivalo takvo uzbudjjenje, koje se kasnije u zivotu nicim nije vise moglo uporediti, jer to su bila ustvari prva, naravno
naivna djecija ljubavna iskustva.

U kinu su se naravno odrzavale i muzicko-politicke akademije ,na kojima se najvise pricalo i pjevalo o NASEM BRATSTVU I JEDINSTVU, dabi upravo ti koji su bili najgrlatiji, dvadesetak godina kasnije, bezdusno rascupali nase kino ,pretvarajuci i
njega i sva nasa sjecanja i nase prve polju
bce , u tuznu gomilu punu suza.

---Evo me , deset godina nakon ovoga SRAMNOG CINA, stojim pred tom gomilom
i neznam sta je to. Nemogu nikako prepoznati u tome nasu VELIKU LJUBAV.
Pravim jos jedan krug i onda polako pocinjem
nazirati nesto jako poznato. Cinimi se da cujem i davno zaboravljene meodije, koje dopiru iz razvalina, a koje kao da hoce da kazu: "Jesu nas srusili, ali nas nisu ubili, jer oni nas nemogu ubiti."

--Neki ljudi se cuju,a meni se sve cine ,
veoma poznati glasovi .Zar to nisu: MUTA,
ALE, TURKAN,HUCA,HENJA,SACIR, KABIL,ORHAN,HAMDO, AHIL, IVICA, KIKO,MRDJA, ANTE. MEHO,HILMO,ESO,MEMAN, LEVA, HASE......
ili
ja to sve sanjam, mozda to i nije nase kino,
mozda sam zaboravio i gdje je bilo, ILI MOZDA SVE STO OVO PISEM NIJE NIKAD
NI BILO.

 


Zato necu da cutim, nego necu prestajati pricati, pricat cu o prošlosti, pricati o istini, a ti sine moj i djeco naša, slušajte i pamtite, pamtite i zapamtite, zapamtite i ne zaboravite, jer ko nema prošlosti nema ni buducnosti.