Izdvajamo

Semira Jakupović

DJETINJE OČI UGASLE

Na  polju bulka rascvjetana
Uziva na postelji zlatnoga klasja
Latice upijaju nebo
Toplinu sunca vrela
Dok vjetar njise I talasa.
Dijete je gleda I trci
Da majci poklon da
Okolo ptice gladne
I duse ratne, jadne.

Bezbrizno djetinjstvo zove
I ne razumije zasto se gine
U potrazi za lijepom bulkom
Ne vidi natpis “Mine”.

Crvena bulka netaknuta
I krv oko nje prosuta
Na postelji zlatoga klasja
Djetnje oci ugasle
A vjetar talasa, talasa.

ZRTVAMA MINA U RATNOM I POSLIJERATNOM PERIODU
Semira Jakupovic



GOVOR ORUŽJA            SEMIRA JAKUPOVIĆ
Ko si ti, vojniče,
Što me s puškom
Sa rodnog ognjišta tjeraš?

Zašto me mrko
Ispod obrva gledaš?
Zašto mi ostati
U mojoj avliji nedaš?

Zar nisam i ja kao i ti
Samo čovjek od krvi i mesa?
Zar istim jezikom ne pričamo,
Zar isto nebo ne dijelimo?!
U čemu je onda razlika?

Sjetiš li se ljudi iz moje kolone
Kad navečer pređeš svoj kućni prag?
Znaš li da kuċe nemamo,
Da nam je jorgan večeras nebo zvjezdano.
Pomisliš li kako bi ti bilo,
Da ti pogine neko drag.

Ko si ti, vojniče,
Imaš li čedo, ženu, oca, majku?
Jesi li ikada stajao s djetetom pred kazanom
I u zraku hvatao korice kruha tvrdog i buđavog?

Dal’ mirno spavaš?
Proganjaju li te slike izbjeglica
S ćebetom u ruci?
Da li te savjest grize?
Osjeċaš li se postiđen
zbog muka koje si ljudima nanio?
Je li nanošenje zla drugima tvoja odluka
Ili te neko na to natjerao?

Ja ništa osim dostojanstva svog nemam,
Moj život je staza krivudava,
Trnovita, ali ipak cvijećem posuta.

T imaš sve, a ništa nemaš
Osim plijena ratnog,
Osim metaka i života uništenog.

Ja još uvijek mrvice
U ruci za gladne nosim,
Kamenčiċe u džepu čuvam
I put do kuće ne zaboravljam.


Teufik Kulašić podsjeća da je svaki drugi stanovnik prošao kroz prijedorske logore, te logor Manjaču. Blizu 2.500 Kozarčana ubijeno je, a njih još gotovo 600 nije pronađeno.