Izdvajamo

DOMOVINA                    Napisala:    SEMIRA JAKUPOVIĆ

Domovina je harmonika što svira
I sevdalinka što u srce dira.
Plavo - žuti šal oko vrata
I neznani gost što bahne na vrata.

Domovina su Zmajevi u Brazilu
I unuče u naninom krilu.
Domovina je žuta dunja u sahari,
Spremljeno ruho I ljubav
što nikada ne stari.

Domovina je kahva sto se puši
I fildžan kahve za dragoga gosta
Nostalgija u duši, oči uplakane
I skokovi sa Staroga mosta.

Domovina  su visočke piramide
Komadić mora plavog  i kameni stećci
Vodopadi, jezera, gore i izvori
Sokaci, mahale I kaljavi puteljci.

Domovina su baščaršijske noći
Sebilj divni I oko njega gladne ptice
Burek, ćevapi, vrući somuni
Vrela ljetnja noć, dok hvatamo svice.

Domovina je kreket žaba posije kise
Jata ptica što lete ka jugu
Zamrznuta stakla i inje na prozorima
I zvižduk lokomotive niz prugu.

Domovina je cvrkut ptica
I behar u jutra rana
Domovina su oštre zime i snjegovi
I ljepota jesenjeg dana.

Domovina su praznici kojih se rado sjećamo
Bajramluci, kolači I vesela raja
Most djetinjstva I duga budućnosti
I ljubav što nas zauvijek spaja.

Domovina je Sarajevska Zima
I oči u nas uprte od cijeloga svijeta
Žičare, klizališta i planine
I rumeni obrazi svakog sretnog djeteta.

Domovina su humke, spomen-ploče
Prazna kućišta i zelena trava
Domovina je prošlost budna
što nikada ne spava.

Domovina nisu samo
Geografske granice
Statistički podaci
I enciklopedije stranice

Domovina su tvrđave, bedemi I sahat-kule,
Banjalučke ljepotice  I ljepotan Vrbas,
Sava, Sana, Pliva , Bosna, Drina
Najljepša tekija kraj Bune
I regate s Neretve I Une.

Domovina su obronci moje Kozare
Prostrano  polje prijedorsko
Igman, Grmeč, Jahorina, Bjelašnica
suzno oko djevojačko, Velež i Maglić-planina.

Domovina je mnogo više
Tjeskoba dok prebiraš
Po požutjelim albumima
Sjećanja što naviru i miris ljetne kiše
Zlatna klasja žita
I srce sto samo za nju diše.

Domovina su naši geni,
Mjesto gdje smo rođeni
Domovina je ono što nas po svijetu spaja
Ono po čemu se od drugih razlikujemo
Od domovine se nikad ne razdvaja.

Semira Jalupović

 

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.