JA MORAM PUSTITI GLAS SEMIRA JAKUPOVIĆ
Povodom napada na rodni Kozarac 24. maja 1992. godine
Danas sam samo čovjek od krvi i mesa
I iz duše ću pustiti krik
Pustit ću neka mi se oči kupaju
U moru suza sa različitim imenima
Bol, razočarenje, nada, čekanje, jad,
Na dan kada smo preko noći ostarili
I vise nikada ponovo nismo isti bili.
Danas ne smijem ćutati
Ne smijem dopustiti da zaborav likuje,
Da još jednom pobjedi u trci sa vremenom
Danas ne mogu biti jaka
Danas sam samo čovjek
Danas bi i kamen proplakao
Samo kada bi mogao.
Samo kada bi mogli
Progovorili bi bijeli nišani
Priče o nedovršenim ljudskim životima
O mojim amidžićima kojih više nema,
o rodbini, o prijateljima
O komšijama mojim iz Omladinske,
O ubijenim Kozarčanima
O logorima smrti
O ubijenim prijedorskim bebama
O grobnicama u Tomašici i Kevljanima
O Srebrenici I Potočarima,
O sarajevskim palim ružama,o Ahmićima
O Tuzlanskoj kapiji, o Markalama
O Bosni I Hercegovini i njenim ratnim ranama
I neka mi oproste svi koje ne spomenuh u ovoj pjesmi
A ima ih širom zemlje krvlju natopljene
Pričali bi o majkama koje skoro
Nakon tri decenije
Tragaju za kostima svojih sinova
Pričali bi o srušenim I zapaljenim kućama
O pustim avlijama I napuštenim babovinama
Pričali bi o Vječnoj vatri,
O nezaboravljenoj historiji
koja se iznova i iznova ponavlja
I čudili bi se,
“Šta to ima tako zlobno u ljudima”.
Samo kad bi mogli pričali bi o djeci svojoj
Koja bez očeva ostadoše
O unucima koje nikada ne upoznaše
O nedosanjanim ljubavima,
O neproživljenim djetinjstvima i mladostima
Pričali bi, pričali, i nikada se ne bi umorili
Kako je bilo gledati smrti u oči
Ali, mrtva usta ne govore
A mi koji smo ostali živi
Pričali bi o majevima našega djetinjstva
O crvenim hašlamama, o rascvjetalim ružama,
O poljima zlatnoga klasja I crvenim makovima.
O dječijim igrama prekinutim
Ni sada, poslije toliko godina
Naši majevi nikada nisu
i neće vratiti stari sjaj
Ostaće uspomena na kobni datum taj
Ostala je bol za rodnim krajem koji je preko noći ruševina postao
Ostaje ponos na najmanji najveći grad na svijetu
Koji je iz bola postao jači, koji se iz pepela podigao
I zato , ja moram danas pustiti glas
Jer tišine će nas ubiti
A ona tamo slova
uklesana na kamenu bijelom
Vječno opominjati
Vrijeme teče
A vrijeme je za nas zauvijek stalo
Rađaju se neka nova djeca
A vrijeme nije zaborav pobjedilo
I neka te ne tješe oni koji kažu da vrijeme ide dalje
Kao da ništa bilo nije
Vrijeme nudi prividno olakšanje
A u osami, bol će te stići
Bez svojih voljenih, ne možeš se navići
Doline bijelih nisana šute
Ljiljani tamo spavaju
Iznad dolina bijeloga mora
ptice slobodno prolijeću
I uživaju u slobodi
a tišine nikad nisu bile glasnije
one nas vječno opominju.
I zato, neću dopustiti suzama
Da budu iza rešetaka
Niti ću pustiti riječima
Da čame u okovima
Da se guše u neiskazanm pričama
U visokim, nedodirljivim branama
U ime bijelih spavača
Pustimo riječ neka leti
Možda će do nekog doprijeti
