Izdvajamo

Piše: Šerif Velić

Inferno je poceo 24 maja 1992 godine u 14.h. i 15. min. U nedjelju!? Srpski posvećeni dan. Prvo, otišli u crkvu, da pop blagoslovi, a onda… Iz vedrine, bez i jednog oblačka na nebu, kiša i grad zasu čaršiju! Ali, avaj, bile su to četničke granate!!

U petak, dva dana ranije isto se dogodilo muslimanskim naseljima zapadno od Prijedora! Sveti dani!? Pomijšaše božije i ljudsko! U ime Boga krv proliše! Kojeg i cijeg? Kažu; -”srpskog!?”- A mi čekali da hašlame dospiju?! Bal vamira je počeo! Strani ljudi, kao aveti, nahrupiše u našu čaršiju! Krenuše na ostvarivanje svojih zločinačkih planova. Poželješe uzeti ono što njihovo nikada nije bilo!

Umisliše da jednom za svagda i, napokon, stvore nešto trajno svoje…;“srpsko“? Ulog  je velik, pa i zločin mora biti velik. Zato je Kozarac morao nestati sa lica zemlje.! Za samo nekoliko dana nestalo je čaršije i njenih stanovnika! Ponižena, osramoćena, opljačkana, spaljena, i sa zemljom sravnjena! Narod, po kratkom i unapred utvrdenom planu, snagom ”svijetlog” oružja stjeraše u logore! U torove! Kao stoku! U čaršiji ostadoše samo mrtvi. Na stotine leševa, posijanih po sokacima, avlijama, u kućama. Mnoge i žive spališe!


Izbezumljena od straha, Ajša, Hajrina mati nije znala šta da radi. Kći joj govori da ide kud i ostali narod, a njoj se ne ide. Stara i nemoćna ne može u planinu a ni kćerki ne može reći da živa četnicima u ruke ide. Osjeća kao da joj se srce polovi. Sve se mora odlučiti za samo nekoliko minuta, jer narod u grupama i sa naj nužnijim stvarima, oborenih glava, promiće prema mjestu gdje him je naredeno da dođu.

Rastanak! Kao da slute da se poslednji put gledaju. Majka, drhtavom starčkom rukom miluje joj lice a glasa ni odkud. Zanijemila! Baš sada, kad je htjela toliko toga da joj reče, ne može! Samo krupne suze kao alem kamenovi kvase obraze. Hamza stoji i gleda. Za njih dvoje, svaki trenutak je dragocijen, a nema snage da požuruje. Idi majko, na jedvite jade progovori Hajra, grleći staricu.  Srešćemo se mi uskoro ako Bog da. Naglo se okrenula, dotakla Hamzu za ruku i već slijedećeg trenutka zamakoše za prvu kuću. Skamenjena, bolom skrhana majka, jeknu! Hajro kćeri, dušo materina čuvaj te se! Hamza pazi na nju! Htjela je da vikne, da joj glas cijelim Podkozarjem odjekne, a sve se ustvari pretvorilo u bolni nemušti jauk! Krenula je i ona. U ruci, na kukalj svezana mahrama i u njoj sav imetak. Onako stara i nemoćna i nije mogla ponijeti više.

”Ah, jadna li sam i ćemerna! Moj Allahu! Što me ne uze da ne gledam hala očima.” -Majka Ajša, uz pomoć komšija stigla je nekako do logora Trnopolje, a onda nakon nekoliko dana u Zenicu. Od rastanka sa Hajrom i zetom osjekla je hranu. Jedva bi je namolili da popije koju kap vode. Nebi ni vode pila, da nije namislila da makar živa stigne do svojih, pa da je po njenim običajima sahrane, neka joj zvjerad kosti ne raznose. U Zenici je ispustila svoju plemenitu dušu. Ukopše je na parceli namijenjenoj za izbjeglice.

Hamza i Hajra skupa sa desetak mladića iz čaršije, već više od mjesec dana nalaze se u planini. Zadnjih nekoliko dana ne jedu ništa. Nemaju. Hrane je bilo dok su imali pristup čaršiji i okolnim selima. Ogromnim snagama četnici su krenuli u čišćenje planine. Na nekoliko mjesta, četnicima su uspjeli nanijeti gubitke, ali kad su uvidjeli da tu ne mogu opstati rijšili su preko planine doći do rijeke Save i spas potražiti u Hrvatskoj. Nekolicina je uspjela ali Hamza i Hajra nisu. Nije him bilo suđeno! U jednoj borbi Hamza biva ranjen. Smrtno.

Kada je vidjela šta se snjim dogodilo, zaboravila je na svaku opasnost. Prišla mu je i počela previjati. Zadnjim snagama molio je da ga ostavi i bježi. Nije htjela. Njen Hamza umro je na njenom krilu. Tako su je i četnici zatekli.
”Vidi bule kako zna žaliti. Jeli? A bili mene tako žalia.”

Trgla se kao iz sna. Shvatila je šta joj se sprema. Naglo je pokušala doći do puške ali nije uspjela. Do života nije joj više stalo. Ako nema njega ne želi ni ona živjeti. Bili su brži. Jedan je šutnuo pušku daleko od nje a drugi su je zgrabili za kose, ruke i noge. Nije ih molila. Pokušala je uvredama da ih isprovocira da je ubiju ali nisu htjeli. Obesčastili su je pored mrtvoga tijela njenog voljenog.

Vezali sujoj ruke i potjerali prema putu. U vozilu su joj povezali oči, ali je osjetila kad su stigli u čaršiju. Stali su. Čuvari su primili nekoliko komandi, a onda su krenuli dalje. Uskoro dodoše u Prijedor. Samica. Pretučena, umorna, poželjela je da legne na prljav i hladan beton ali nisu joj dozvolili. Satima su je ispitivali i tukli. Tri dana. Kada su je dotjerali u logor bila je još u uniformi. Po svuda tragovi krvi. Hamzine i njene krvi! Sva raščupana, izubijana, ali prkosna!  Nisu je htjeli odmah ubiti jer je to neprestano od njih tražila.

”Prokletnici! Imam samo ovaj jedan život koji mi možete uzeti, ali neka znate ja sam se iskupila i nikada se nećete moći naplatiti. Zarobili ste tijelo ali dušu niste. Prokleti bili!”
”Pričekaj balijko. Ispuniti ćemo ti želju ali ne kad ti ’oćeš nego kad mi ćednemo.”
Nije jedina žena u logoru. Ipak, bila je jedina koja je dijelila sudbinu nas muškaraca. Ostale žene imale su pristup kupatilima jer su ih četnici prisiljavali, a ona, boravila je s nama u naj težim uslovima. Iz ”bjele kuce” Hajru su prebacili u garažu.

Tridesetak  kvadrata a logoraša 136. Skoro petorica na kvadratni metar. Da svi sjednu, nije bilo moguće, tako da se većinom stajalo. Sa jedne strane, na visini od oko dva metra bilo je nekoliko prozora veličine 60/60. I prozori i vrata su zatvoreni, i cijelo vrijeme neko glasno moli da dozvole otvriti vrata ili prozor ali od ”njih” nikakvog znaka. I tako iz sata u sat. Danima. Jedni su moljakali za friški zrak a drugi za vodu. Stotinu i trideset šest ljudi čudnom fuzijom pretvoreni u jedno tijelo. Kad se neko pomjeri na jednom kraju zaljulja se i drugi kraj. Vrelina zraka je tolika da se malter počinje otapati klizeći na niže.

Napokon dobijamo vodu. Kanister, od deset litara, u “Mujinoj” sobi upotrebljavan je u wc-u i sav uflekan ljudskim izmetom. Dobar dio kanistera je nožem odsječen tako da je bio uneređen i izvana i iznutra. Ali, na to niko nije obračao pažnju. Ljudi su se otimali i pritom prosipali tečnost koja život znači. Naime, nikad se nije znalo hoće li nastaviti doturati vodu dok se svi ne podmire, ili će bez objašnjenja prekinuti. U takvim okolnostima neki su gubili svijest a neki halucinirali. Čovjek gol kao od majke rođen, propinje se i gazi po tijelima, i ljubazno moli da ga propuste do frižidera da dohvati pivo!? Od radijatora misli da je frižider! Sprečavaju ga. Počinje lupati šakama u zatvorena limena vrata. Izvana odgovaraju pucnjima. Dva metka , dva pogodka. Jauci. Nekom nesretniku smrskano koljeno a drugi samo stenje i tiho traži pomoć. Odvode ih. Kuda? U smrt! U logoru Omarska nema milosti. Ili te ima ili nema.
Hajra se nalazi negdje na sredini prostorije. Glave oborene na grudi. Samo bi s vremena na vrijeme pogledala oko sebe kao da nekoga traži. Pored nje nalazi se Faruk. Na glavi mu velika rana. Ucrvana! Udarili ga pištoljem. Za njega kažu da je iz Donje Puharske.  Nije ništa govorila, ali glas o njoj išao je od uha do uha. ”Iz Kozarca je. Borila se. Zarobljena je na Kozari;”šaputalo se sa puno poštovanja. Od samog zarobljavanja s njom su igrali posebnu igru. Igru mačke i miša.

Više puta izvodili su je da je ubiju a onda je ponovo vraćali među logoraše. Željeli su da je psihički slome. Da je natjeraju da moli. Htjeli su da him se pokori! Nisu uspjeli. Jedne prilike doveli su nekog golobradog Srbina dali mu pištolj u ruke i naredili da puca. Nije imao hrabrosti. Prenemagao se i govorio da nemože. Napokon, traži da mu okrene leda, ali Hajra odbija. Gleda mu ravno u oci. Mladić baca pištolj i bježi u mrak praćen podrugljivim smijehom i komentarima.“Od ovog bre, nikad ni Srbina ni pravog vojnika!“

Drugi put izvode je i igraju “Ruski rulet“, gdje samo ona gubi. Samo njen život je bio u pitanju! Pokazuju joj metak, zavrte doboš a onda se klade hoćeli opaliti ili neće. Molila je Boga da pištolj opali. Znala je da će je ubiti, prije ili kasnije. Milost nije očekivala, niti je tražila.“Turkinjo opet si imala sreće, ali viđaćemo dokle.“
Poslije svake torture vraćala se sve više potištena. Pocela je gubiti razum. Pokušavali smo joj pomoći koliko smo mogli. Svaki put kada bi dobili vodu zadnje kapi dodavali smo njoj i Faruku.

Ravnodušno je prihvatala kanister. U njenom pogledu, osim duboke praznine, nije bilo ničega. Tragovi patnje i bola oslikavali su se na njenom licu. Prvi znaci kome a možda i ludila bili su vidljivi. Gleda u Faruka. Počinje govoriti. Prvo istiha, a onda sve glasnije i brže:”Hamza!!! Pa i ti si ovdje! Ah dragi moj Hamza! Ranjen si! Sad će tebi tvoja Hajra pomoći…” Iz džepa vadi nekakvu krpicu što je nekad bila džepna maramica, možda baš Hamzina, i nježno čisti ranu na Farukovoj glavi!

Iz kosa mu vadi velike bijele crve i stavlja u maramicu. Faruk se ne buni. Trpi bol i još kaže da svi čujemo. Prebroj ih sestro!? Kad jednog dana izađemo odavde za svakog tog crva od mene ti je sto maraka. Faruk Hrnjicic iz Puharske preživio je logor Omarsku, ali Hajra nije. Kada se nakon nekoliko dana logor ispraznio u njemu su za sva vremena ostali Mato T., Fajzo M., Velida M.i, Hajra H., žena koja him se nije htjela pokoriti! Njih četvoro,vjerovatno, su bili zadnje žrtve zloglasnog logora Omarska.


Švedska, Jönköping 21 april 2008
Šerif Velic


"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.