Zbogom, Kozaro

Postrojena stoji ceta,
A sa strane narod stao;
Ljuta zima osvojila,
Dubok snijeg svuda pao.

Daljine su zamotane
U vijanje neprozirno;
Vije, vitla, zvizdi, jeci:
Proleterska ceta - mirno!

Tata ljubi sinu nosic,
Crne oci ko trnjine,
A seljanka tuzno veli:
"Poljubi svog oca, sine!"

D'jete gleda i ne shvata
Sto ga otac ljubi njezno
I kuda ce ovi ljudi
U vijanje ludo, snjezno.

"Hajde, tajo, sa mnom kuci,
Jos mu nesto htjede reci,
Al' komanda vec je data:
"Proleterska ceto, kreci!"

Tata ljubi sinu nosic,
Malo lice, malo celo,
Pa pojuri za kolonom
Sto se spusti vec niz selo.

Jos jedanput gledajuci
Kozaracki kamen stari
Zapjevase proleteri
Tuznu pjesmu o Kozari.

Pjeva ceta kud god ide,
Kud god krece
Mnogi od njih, nikad vise
Ni Kozaru vidjet nece.

Poginu ce u borbama
Jer sloboda trazi zrtve
Primit ce ih nase sume
Kad zaklope oci mrtve.

Mecava ce proci ljuta
Snijeg i zima, mnogi jadi
Zaigrat ce Kozarcani
Opet kolo na livadi!