Semira Jakupovic
Oblaci teski
Cuce na krovovima kuca
Utihli su avioni
Samoca se nepozvano u mene usunja
Danas sam ti, majko, veliko dijete
Sivilo cvrsto stoji u opsadi
I neda kisi da prolazi
Drhtavom rukom
Ljeto vec jesenju pletenicu
Parkovima plete
A moje su oci pune sjete
Danas sam ti, majko, veliko dijete
I da ima sunca
Ne bih ga zeljela primiti
I da ima komad plavog neba
Ne bih ga ja zeljela gledati
I sto bih mana ovom zivotu prisila
Iako za to prava nemam
Gledala sam sunce krvavo
Kako na pocinak oklijevajuci polazi
U Bosni mojoj dalekoj
Gdje zivot niz prste klizi
Iako su ljudi cesto u brizi
Slusala sam svile kukuruzne i
Gledala drvo rasirenih ruku
Na kozarackom obronku
Dok suze u ovoj samoci prijete
Danas sam, majko, veliko dijete
Odleprsa s ljetom
Moj san da ostanem
U zagrljaju rodne grude
Da srecem drage ljude
Da u rosu prvu stopala umocim
Da zaboravim ovu tisinu sto sijece
I bol nesnosljivu predvece
I da sunce oblake prevari
Ne bih se radovala zbog ove sjete
Bila bih samo od krvi i mesa
I plakala dugo dok vjetar me mete
Danas sam veliko dijete
I sto je tebi u zemlji Bosni obicno,
Meni je lijepo, prekrasno, idilicno,
I dok tebe tezina svakodnevnice pritiska
Meni je ona izvor rahatluka.
I kad bih bila tamo
Mozda bi me mogla utjesiti
Ovaj vulkan ceznje u meni potisnuti
Dok ce praznina svojim bockavim staklom
Uspomene vrijedjati
I dio mene lagano ce umrijeti od sjete,
Danas sam, majko, veliko dijete