Izdvajamo

Pise: Semira Jakupovic

Tri nove pjesme od nase kozarcanke, Semire Jakupovic.

 

USNULI GRAD        SEMIRA JAKUPOVIĆ
Klanjam ti se, usnuli grade
Ti, starče, s mukotrpnom prošlošću,
Sa licem djeteta
Š to odišeš mladošću.

Klanjam se tvojim dimnjacima
Iz kojih se opet dim vije
Svakom tvom ponosnom čovjeku
Koji se od pogleda ničijeg ne krije.

Divim se tvojim  okrečenim šljivama
I živopisnim, pošumljenim  brežuljcima
I kamenu kozaračkom džinovskom
Koji te kao vjerni stražar čuva.

Klanjam se krovovima novim
Što prkosno paraju nebo  i oblake
Njivama istrijebljenim od korova,
Koraku neposustalom,
težem od olova.

Pozdrav herojskom srcima
Što se ne boje novih početaka
Onima što vjeruju u život
I nakon smrti i gubitka imetaka.

Klanjam ti se , moj rodni raju
Uspavanom u slasti novostečene slobode
Pred tobom s poštovanjem stojim
I pejzaže tvoje stihovima bojim

I želim da nikada više
Pepeo ne postaneš
I da u svojoj neuništivnosti
Dosljedan  ostaneš.
******Posveceno mom rodnom kraju

UNISTENA LJEPOTA               SEMIRA JAKUPOVIC

Da nije zalosno bilo bi lijepo
Posmatrati zamagljena brda
Nase krasne  Bosne.

Da nije zalosno bilo bi lijepo
Posmatrati tihi tok rijeka
I razmisljati o prolaznosti zivota

Da nije zalosno bilo bi lijepo
Slusati vlastiti eho
Dok sunce se mijesa s borovim iglicama

Da nije zalosno bilo bi lijepo
Setati planinskim obroncima I uzivati u sustanju lisca

Da nije zalosno bilo bi lijepo
posmatrati igru bjelicastih oblaka
Ali, eto, ponovila se se Kovaciceva “Jama”

Stihovi iz djacke klupe
Prnesose se u zarobljenicke skute.
Dogodila se Srebrenica, Hrastova glavica,
Koriucanske stijene, Kevljani,
Lisak, Bezdana
A svijet je slijepo zatvarao oci i usta.

I ponovila se “Jama”
Nakon pedeset godina
Suma je sramno pognula glavu
A rijeka postal krvava.

 

MUZIKA JUTRA               SEMIRA JAKUPOVIĆ
Slušaj tu prekrasnu muziku jutra
Što maše rukom pomrčini
I tanano prede po zori kao harfa
I zanosno najavljuje dolazak novoga dana.

Osluhni njeno milovanje po razmaknutim zavjesama
I češljanju zore i rose po nogama
I umij sunce k’o jutarnjeg putnika
I zahvali Bogu što dade ti još jedan dan

I ne budi lijen, odoli izazovima ljenčarenja
Podigni usnulu glavu sa snovima natrpanog jastuka
I zapečati ovaj trenutak zauvijek
Ureži ga u svoje sjeċanje duboko, duboko
K’o ime zaljubljenog u koru drveta

I ne treba ti neki veliki razlog za slavlje
Raduj se što si zdrav i živ
I ne traži od života previše
Jer  opet dočekuješ Sunce, svog milog saputnika
Zahvali mu što dusu ti grije
I plavom nebu što se gromoglasno smije
I skladaj nježne note života
Koje će te odvojiti od duge, mračne noći.

 

"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.