Piše: Denijal Dergić

Dobro se sjećam tog 21.08.1992 godine. Toga dana sam očajnički želio da uđem u jedan od 4 autobusa koji su došli u logor Trnopolje. Nisam uspio, bilo je previše zainteresovanih da otputuje u slobodu. Bio sam očajan, bijesan. Mislio sam da živ neću izaći iz logora, a zapravo sam ostao živ zato što nisam otišao. "Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!” (El-Bekara, 216) . Toga dana je preko 200 logoraša iz logora Trnopolje koji su otputovali autobusima ubijeno na mjestu koje se zove Korićanske stijene. Policajci iz Prijedora su ih izveli iz autobusa i jednostavno pobili. Nekoliko ih se ipak spasilo. Sada skoro 27 godina kasnije ispraćamo šehide koji su pronađeni ispod gomile stijena i kamenja i identifikovani. Među njima mnogo poznanika, prijatelja, rođaka. Izdvojiti i imenovati nekoga posebno bi bila velika nepravda prema ostalima. Veliki broj ih je iz Trnopolja, ali i iz Kozarca, Prijedora. Nek im je vječni Rahmet.

Šehidske stijene (Korićani)

Tamo su odveli nedužne ljude,
Okomili se kao hijene,
To više nisu Korićanske,
Ostale to su Šehidske stijene

U smrt su otišli rođaci, braća,
Tu su sve nade pobijene,
Za mene nisu Korićanske,
To su za mene Šehidske stijene.

Svake godine ja odem tamo,
Uvijek tu ostane dio mene,
Suzom u oku sjetim se svega,
Ostale to su Šehidske stijene.

Oni su živi, umrijeti neće,
Sjećanje na njih i nema cijene,
To su šehidi što vječno žive,
Zato ih zovem Šehidske stijene.

Dušmani naši i sad nas mrze,
Iluzije su sve razbijene,
Imena drugog za mene nema,
Za mene to su Šehidske stijene.

(Denijal D.)