Izdvajamo

Piše: Alma Ćirkić

Stara majka mi je pričala da su se najčešće tetka i ona krile iza vezene zavjese na prozoru. Čaršijom su prolazile u grupicama. Dečke su gledale samo krajičkom oka, da niko ne primjeti. Razgovor na ulici nije uopšte bio dozvoljen. Obraz se lako gubio...
Znala mi je pričati da je dido gledao dok je donosila vodu s bunara. On bi šušnuo lišćem da ona zna da je tu, a ona bi onda namjerno usporila da zajednički trenutak što duže potraje. Uvijek je naglašavala da u vezama ne treba žuriti iako svaka faza veze ima svoje čari. Samo upoznavanje je definitivno, najslađa od svih.
Do mog odrastanja dosta toga se promjenilo. Poljupci i dodiri su postali nešto sasvim normalno u vezama izmedju dvoje ljudi. Uistinu, ima li išta ljepše od melodije koju pišu dodiri dva tijela?
Svi imamo nekog koga volimo i želimo. Zamislite ga pored sebe. Zamislite da lagano prelazite jagodicom prsta po njegovom licu. Nježno, kao krilom leptira... Spustite se do usana. Naslonite vaše usne na njegove tek onako ovlaš, da ga ne probudite, ali dovoljno da osjetite nježnost i toplinu.
Da li vam je bitno koja pjesma se čuje u tom trenutku? Naravno da nije.
Najljepša muzika nastaje baš tu, pod vašim prstima, pod vašim usnama...
Da li ste mu ljubili trepavice dok spava? Onaj mirisni dio gdje se spajaju uho i vrat?
Kakve tek simfonije tu nastaju!
Danas su opet neka nova vremena. Gledanje preko displeja, udvaranje porukama...
Znam da svako vrijeme ima svoje čari. Isto tako znam da nema ljepše muzike od snenog glasa koji vam govori da vas voli dok vam pokriva ramena.
Cijenite muziku. Cijenite dodir. Dozvolite sebi da darujete osjećaje. Da ih primite takodje... Dozvolite sebi da uzivate u muzici. Učite i vašu djecu tome.
Jedine besmrtne note su one koje nečiji prsti pišu po vašem tijelu.
Jedina prava muzika je muzika srca i duše.
Ono što najčešće zaboravljamo je da je jedini život koji imamo upravo ovaj ovde i sada...
Živite ga.


Paradoks našeg vremena!

Naučili smo kako da preživljavamo, ali ne i kako da živimo. Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

"Paradoks našeg vremena je da imamo veće zgrade, ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike; trošimo više, a imamo manje; kupujemo više, uživamo manje. Imamo veće kuće, a manje porodice; više udobnosti, a manje vremena; imamo više diploma, ali manje razuma; više znanja, a manje rasuđivanja; više stručnjaka, a još više problema; više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Kaže Uzvišeni: “Znajte da život na ovom svijetu nije drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)

#Lijepa_riječ