Izdvajamo

Piše: Alma Čirkić

Jedan od kolega na poslu juče spomenu halvu. Doduše u kontekstu nečega što se rasprodalo i nestalo brzo kao halva. Ljudi moji, tačno mi je zamirisala!
Sad nekako svi spominju običaj pravljenja halve uoči muslimanskih praznika. Ja se toga ne sjećam. Možda je razlog tome i činjenica da se u vrijeme mog djetinjstva jako često pravila u nedostatku materijala za bolji i zahtjevniji kolač.
Sjećam se da je mama imala smedju, ogorjelu šerpu koja je služila samo za halvu. Nije zagarala. To je bio najveći kompliment koji je šerpa u to vrijeme mogla dobiti. Znači, šerpa za halvu je kraljica. Često najružnija, ali najpoštovanija i najčuvanija. Sve ostale, pa makar bile i Metalac, bile su manje bitne.
Halva je u kući mojih roditelja bila univerzalni lijek za sve. Ako padneš u dvorištu i raskrvariš koljeno, napraviće mama halvu. Ako moraš čitati lektiru, evo halve na tanjurić. Neka je pri ruci. Prvi ljubavni jadi, opet halva.
Imali smo neki šporet. Smederevac, mislim. Sestra i ja pogledamo crtani i spremamo se za spavanje dok tata gleda dnevnik. Mama za to vrijeme pravi halvu. Onda sjednemo sve četvoro uz film koji se emitovao vikendom poslije vijesti ili seriju „Bolji život“ nedeljom. Ti trenuci bliskosti, sigurnosti, topline i mirisa halve su jedne od najdragocjenijih uspomena koje imam. Prekidala su ih samo tatina upozorenja da sklonimo noge sa stola jer ipak, tu stoji hrana.
Sad po kući imam nekakve staklenke sa mirisnim uljima i stapićima. Imam i momente inspiracije kada kuća miriše na hranu. Kolače rijetko pravim. Ali sinoć...
Iznijela sam sve mirisne štapiće u kupatilo da mi ne smetaju. Našla sam šerpu koja ne zagara, pripremila brašno, šećer i ulje i potražila recept na googlu. Da. Kriva sam. Nikada je ranije nisam pravila. Ma sitnica!
Moji nisu bili zainteresovani ni da probaju. Jedno je grickalo kikiriki i gledalo film, drugo jelo čokoladni keks i čačkalo po telefonu. Stajala sam nasred kuhinje s tanjirom halve u ruci. Možda će zvučati sebično, ali laknulo mi je. Uspomene na halvu su ipak moje uspomene. Možda je napravim ponovo za njih ali ne večeras. Povukla sam se u radnu sobu. Mala je. Miris se brzo proširio. Našla sam neki stari film i stavila noge na sto. Brzo sam ih povukla sjetivši se tate. Onda sam se nasmijesila. Hrana nije na stolu. Na stolu je samo daljinski. Ja sam zavaljena na jastuk. Tanjur s halvom mi je u krilu :)
Trebam li vam reći da sam jutros sretna, vesela i nasmijana? Kao da sam bila u posjeti svojima, negdje daleko i u nekom drugom vremenu... Halva zaista ima magična svojstva. Isprobajte. Bilo da je s čokoladom, orasima ili keksom, jednako je ukusna... I pojede se brzo kao da je... halva


"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.