Izdvajamo

Piše: Čejko Kahteran

Svaka osoba na ovom svijetu je u svom životu sretala druge osobe. Neki su dolazili, zadrzavali se u nečijem životu kratku. Drugi su ulazili u tudje živote da bi kasnije napuštali ostavljajući za sobom bol i rane, žalost.Takve osobe su se brzo zaboravljale i nisu bile vrijedne pomena. Bilo je osoba koji su došli, ušli u nečiji život i postali jedan lijep i važan dio tog života da bi, na kraju napuštali život te osobe za sobom ostavljajući veliku i nenadoknadivu prazninu.
Majku i oca niko i nista zamjeniti ne može, ali su postojale osobe koje su bile baš kao najrodjenija majka.
Bila je jesen. Kao i obično smo ustali. Ne sjećam se da smo jeli ili nešto ali se dobro sjećam da sam sa mojim bratom Alom bio vani. Izvodili smo neke ”akrobacije ” na živokama, ako neko zna sta su živoke. Igrajuci se tako vidjeh ženu koja je izlazila iz kuće moga dida Latifa. Začudih se jer je did bio sam a sad.... Ta žena se tako nježno kretala a na licu joj je sijao osmjeh. Bila je jako sitna i mršava, preplanule kože, malo prosijeda. Na sebi je imala dimije i bluzu od istog materijala koji su isticale njenu sitnu figuru i činile je još manjom. Prišla je, pomilovala me po glavi i tihim, nježnim ali jako toplim glasom rece ”aha, ti si Ćejko”. Pogledao sam je. U njenim očima se vidjela neka specijalna svijetlos a iz očiju je zračila toplina. A onda je pomilovala i moga brata govoreci ”a ti si sigurno Ale”. A on se kao malo mače pripio uz nju. Onda nam je ispričala kako je naš did Latif pričao o nama i rekao da smo fina djeca. Nasmijali smo se.
To je bila naša nene Tiđa Huremović. Žena koja je rođena i živjela u Brđanima kod Kozarca. Udala se bila. Stekla jednu ćerkicu koja je kasnije umrla od neke bolesti. Nanin prvi muz nije bio nesto plaho ljubazan i dobar prema njoj. Nazivala ga je ”Mehica” pa sam zaključio da se zvao Meho. Poslije smrti nanine ćerke muž ju je progonio i ponasao se neljudski prema njoj. Svako ko je barem jednom sreo moju nanu Tidju, znao je o kakvoj se osobi radi. Onaj stari insan, nježan i pun ljubavi prema svakome. Zato sam bio ljut na ”Mehicu” što je bio nepravedan prema jednoj takvoj osobi. Vratila se nane Tidje u svoje Brđane. Kod svoga brata Bejde i njegove supruge Ajke.

Kada sam, kasnije, sreo Bejdu i Ajku bilo mi je jasno da nane nije mogla ni biti drugašija. Stariji njen brat Muho, živio u Bešićima, ljudina od oko 2 metra visine. Kao da je odvaljen od Kozarackog kamena. A ruke, da ne kažem ručerine ko lopate. A kad sam čuo glas tog grdosije od čovjeka, jednostavno sam zanijemio. Iz tako velikog čovjeka čuo se nježan i topao glas, pun ljubavi i topline. Baš kao i kod nane Tidje. Sreo sam ja Muhu mnogo puta ali.....nikada ama baš nikada nisam mogao osjetiti da je ljut, neraspoložen. Takva je bila i njegova žema Mina. Duša od insana. Brat Bejdo i snaha Ajka. Bejdu sam sreo samo jednom ali je isti kao i Muho i nane Tiđa. Nježan, prepun ljubavi prema svakom. Takav sam utisak stekao. Njegova zena Ajka, nije bila od istog ”kova”. A nije ni čudo. Ona je naša zecovljanka. Rođena u Zecovima. Odrasla u velikoj familiji gdje se naučila boriti se za sve. U tako velikoj familiji nježnost nije bila nesto plaho vrijedna. Znam, kada bi Ajka sada mogla ovo da procita, ismijala bi se. Jer uprkos njenoj ”tvrdoci” izvana bila je velikog srca i dobre duše. Imala je nane i sestru Zadu, koja je zivjela u Kamičanima. Imala nekoliko sinova sa kojima i među kojima sam se osjećao kao medju svojim najrodjenijima. Kao kod moje najblize rodbine.
I eto tako zahvaljujucu nani Tidji, dobismo i mi rodjake u Kozarcu. Išao sam ja sa nanom tamo. Mnogo puta. Igrao se sa Bejdinom djecom, Niskom i Enisom. Bio na svadbi Vahida Muhinog. Svadbi koja je ostala urezana u mom sjecanju iz mnogo razloga a jedan je da iako sam bio ”klinac” 15-16 god, ”smjestili su me u počasno drustvo sa specijalnim gostima i osobama od posebnog značaja za familiju. Sreo sam ja i Timku Muhinu ali ne i Baju koji je bio najstariji. Iz takve familije je bila moja nane Tidje. Prema meni i mom brati i sestri se ponasala kao majka cak i vise. Sve je cinila za nas. A onda je did umro 1974 god. Nane je ostala sama, sa mojim bratom Alom koji je živio kod dida i nane. Bio je on njihov princ, kralj. Tako su se prema njemu ponašali.

Rasli smo. Nikada nas nane nije poprijeko pogledala. A da ne kažem da je ton povisila. Onda sam se ja oženio.
Na svijet je dosao moj prvi sin, koji je bio nanin mezimac. Zatim ćerka a onda se rodila jedna mala curica Almira koja je postala i ostala nanin favorit. Kasnije su na svijet dosla jos dva djecaka . A nane i dalje se ponasa kao majka prema nama. Naša djeca su joj bili unučad. A ustvari?
Nane Tidja nije bila majka našem ocu, a pogotovu nama nije bila ništa, onako rodbinski ali.... ona je bila naše sve. A i mi njezino. Išao sam ja puno puta sa nanom u Kozarac. Jednom prilikom vracamo se iz Kamičana. Bili smo kod nanine sestre Zade. Ja moja gospodja nane Tidje i strina Fate. Čim smo stigli kod nanine sestre, ja sam dočekan od naninih sestrica, koji su bili pravi ljudi, čista srca, puni poštovanja prema svakom a naravno i jedni za druge. ”Cugali” smo cijeli dan. Više litara šljive je ”unisteno” A onda vrijeme ici kući. Opraštam se od predivnih domaćina ”Allahimmanat” dodjite, doćemo i ono uobicajno. Čekamo autobus koji stiže. Otvara prednja i zadnja vrata. Ja ulazim na prednja vrata a ostali na zadnja. Vrata se zatvaraju. Autobus kreće. Kondukter dolazi do mene i pita dokle putujem a ja mu velim” Daj mi 4 karte”. On me glad a ja mu onda objasnjavam ”Nije to samo za mene nego za moju nanu Tidju, strinu Fatu i moju gospodju”. Covjek mi daje moju kartu pa me pita ” A gdje je nana Tidja, strina Fate, tvoja gospodja? U autobusu rekoh mu”, a on jos više blehnuo u mene. ”Pa ima puno naroda u autobusu” reče kondukter. ”Znam, ali ima smo jedna nana Tidja, strina Fate i moja gospodja”. Gleda me čovjek, vidi kakva je situacija. Prodje pored mene sa one tri karte u rukama vicuci , ”Nane Tidja”? ,”Strina Fate” i iduci kroz cijeli autobus dok ih nenadje i nedade im karte.
Eh, kamo sreće da to nisam učinio. Kad stigosmo u Prijedor. Izađosmo. A onda....belaj. Izruži me moja gospodja. Izruži me i strina Fate. A nane Tidja....zagrli me i kaze ”neda tebe nane”.
Neka joj dragi Allah podari vjećni Dzennet, jer ga je nane zasluzila.


"Ovdje je bila nagrada smrt. Kroz šta su prolazili logoraši, porodice žrtava, nijedna knjiga, nijedan film ne može opisati.
Mi koji smo imali čast i privilegiju da preživimo torture, preživimo logore, nama je u amanet ostavljeno da svjedočimo, da pričamo, da pozivamo sve one koji su preživjeli torturu, patnje, mučenje, logore, torturu u kućama, u dvorištima, avlijama, da pričaju o tome. To je borba za istinu, to je sprečavanje ponavljanja. Ono što smo mi prošli nebi trebalo smjela i ne trebaju preživjeti naša djeca. Istina na zločine u Trnopolju i sve druge logore ne smije biti zaboravljena." Kazao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.

26.05.2017. god.