Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

Pošto se bliži Kurban Bajram, evo jedna priča pod nazivom "Bajrami moga sjećanja". Možda je važno da napomenem da je ova priča namjenjena djeci i omladini, a ušla je u uži izbor na konkursu "Musa Ćazim Ćatic". Objavljena je u elektronskom zborniku, a nadam se da će uskoro biti i knjiga. Inače, za vrijeme Ramazana ovo kulturno udruženje je svakog dana objavljivalo po dvije priče, a izmedju ostalih i priču od Semire Jakupović. Jezik korišten u priči je veoma jednostavan zbog najmlađe čitalačke publike.


Bajrami moga sjećanja

Piše: Semira Jakupović

Moja sjećanja na Ramazan i Bajrame uvijek me prvo vraćaju u djetinjstvo. Bude me svojim mirisima kao miris vrućeg kruha u zimska jutra ili rascvjetalih ruža okupanih majskim suncem. Ali šta izdvojiti, kada je sve bilo tako lijepo?! Da li Ramazane moga djetinjstva koji su bili ispunjeni odlascima u jednu od trinaest kozaračkih džamija, ezan mujezina, svjetlost kandilja? Ili predivan osjećaj koji te ispuni kada uspiješ da ispostiš ramazanski dan i sjedneš za punu sofru? Da li je to ukus studene vode sa bunara, dokaz da i voda moze da bude slatka? Ili ukus pekmezače ili rovanije koje je uvijek pripremala moja starija tetka? Kolači moje ujne i gurabije jedne komšinice, koji su bili najljepša milošta. Ili ispraćanje i dočekivanje oca i muškog dijela familije da se ujutro vrate iz džamije? Sudžuk i suho meso moga amidže kojeg sam od milja zvala “kiko”. Ili zvuk motora koji je nagovještavao da se pred kućom nalazi nas daidža? A jedna od najsladjih uspomena za bajramske dane je svakako odlazak pred džamiju i djeljenje halve koje su brižljivo pripremale naše majke. Ponekad bi se dešavalo da umjesto tuboka halve, u našu kesu zaluta i poneka kifla iz Behzine pekare.

Mnogo toga izlazi iz sahare uspomena, ali šta spomenuti. Koju god uspomenu izostavim, čini mi se kao da sam učinila veliki grijeh.

Da li novu odjeću koju nam je za Bajram uvijek šila moja najmlađa tetka? Obe nane kojima sam za Bajram ljubila u ruke, a one mi davale novac? Roditelje koji su negdje u skrivenim saharama svoga srca imali planove kako da nas obraduju? Osmjeh na licima naših drugara iz škole kojima smo nosili baklavu i hurmašice, a oni nama uskršnja jaja koja smo čuvali u vitrinama tokom cijele godine i ne razmišljajući o lupanju i guljenju. Čiste, "umivene" avlije, na kojima nije smjelo biti niti jednog papirića, drvene ograde i mirisi zambaka. Ili pak u bijelo, svjeze okrečena kuća, sa šarenim ćilimima i serdžadama, ukrašena šifonskim, vezenim jastučićima i draperijama na prozorima, ispunjena mirisom ramazanske i bajramske hrane. Narodni zborovi na kojima smo šetali i do besvjesti jeli šekeriće, slipavce, "gerdane" iz Dževahirove poslastičarnice od zarađjenog džeparca za Bajram. A zarađeni džeparac zavisio je od broja ispoštenih dana. Onaj drugi nije bio toliko sladak.

A iz svega ovoga, izdvaja se jedan događaj koji se duboko urezao u moje sjećanje. Bilo je to pred Kurban Bajram. Negdje u predvečerje, otac i rahmetli amidža dovezose ovna. Mi, djeca, iz prikrajka smo posmatrali kako ovan nemilo ulazi u mali, ograđeni, zatvoreni prostor. Bili smo i suviše mali, da bismo razumjeli temelje naše vjere i zašto mora da bude žrtvovan. Osjećali smo neizmjernu ljubav prema ovoj životinji sa bijelim runom, ali i strahopoštovanje prema njegovim podvijenim rogovima. Malo smo se i plašili, ali smo ga ipak iz prikrajka hranili. U moje misli počele su da dolaze slike ogromnih stada ovaca, koja su ponekad znala sa nomadima da prođu kroz naša mjesta. Među njima je bilo i crnih i bijelih ovnova i umiljatih jagnjadi. Odnekud su dopirali i praporci i svojom zvonjavom još više privlačili pažnju, kako zbog ogromnog stada, tako i zbog magaraca koji su se savijali od tereta. U mojoj mašti već se odigravao film, bojala sam se da je ovaj ovan istrgnut iz svoga stada i odvojen od svoje familije. Osjećala sam veliku tugu.

Odjednom začusmo razgovor starijih, pritajismo se u želji da saznamo o čemu to oni razgovaraju. Znali smo da prisluškivanje drugih nije bilo nimalo lijepo, ali je želja od svega bila jača.

Čuli smo da spominju tetka koji će ujutro doći da "zakolje" kurban, razgovarali o pustekiji i ustajanju u sabah. Odjednom počeh polako povezivati stvari i ulaziti u zreo svijet odraslih. Znači, pustekija koju imamo u kući je od ovna. I sutra ovaj dragi hajvan, više neće biti među živima.

Cijelu noć skoro nisam mogla spavati od uzbuđenja, kako zbog dolaska Bajrama, tako i od razmišljanja šta će biti s ovnom.

Ustadosmo i braca i sestre I ja veoma rano. Inače, nikada pred Bajram od uzbuđenja nismo mogli spavati. Nastavismo naše započeto špijuniranje odraslih, Vidjesmo ovna pognute glave, tužnog, kako odbija da jede. "Jadnik, pomislih u sebi. "Kao da predosjeća šta ga čeka!".

U međuvremenu nas neko od odraslih ugleda i udalji. Zavlada čekanje. Nakon par sati na stolu su stajale hrpe svježeg mesa, koje je čekalo za pakovanje i djelidbu po užoj i široj mahali. MI, djeca, bili smo zaduženi za isporuke od vrata do vrata. To je bio naš bajramski zadatak, a ujedno i učenje i razumijevanje naših adeta. Moje prvo "nosanje kurbana".

Išli smo od vrata do vrata našeg komšiluka i strogo pazili da ne zaboravimo ni jednu od roditeljskih uputa. Da ne zaboravimo reći "Kabulsum", kada nam primaoci kažu "Halalsum". Da ne preskočimo nijednu kuću, a posebno kuće u kojima su živjeli pripadnici drugih vjeroispovijesti, s kojima smo živjeli u dobrim odnosima. Da ni od koga ništa ne tražmo...

Ali, nije bilo ni potrebe. Stariji su uvijek znali kako da obraduju najmlađe za Bajram, pa bi pri svakom darovanom kurbanskom mesu, za dar dobili ili poneku poslasticu ili "žutu banku", kako smo u to vrijeme nazivali našu valutu. Naravno, kovanice dinara srebrene boje, bilo je malo teže dobiti, a o papirnatim novcanicama od kojih je najveća bila crvene boje i imala konja na sebi, da se i ne govori.

Nakon dugog hodanja i ushićenja zbog poklona koje smo dobili, počesmo polako da zaboravljamo na ovna kojeg smo još juče toliko žalili. Tako dodjosmo i do male, naherene, od čerpića napravljene kućice u kojoj je živjela naša komšinica za koju su uvijek govorili da je najsiromašnija. Njena kućica bila je skromna, a ispred kuće nalazilo se ogromno grožđe koje je svojom veličinom i ljepotom, njeno domaćinstvo bacalo u drugi plan. Bila je udovica, ali vrijedna i istrajna. Stalno u pokretu, u želji da na salamet izvede svoja dva sina. Sve komšije su prema njoj imale poštovanje i željele da joj pomognu, mada nikada ni od koga ništa nije tražila.

Ona nas dočeka s osmjehom, uze svoj kurban i nastavi nam davati svoj blagoslov. Iz njenih žuljevitih, ispucalih, smežuranih ruku nešto zvecnu. Na mom dlanu odjednom zasija "žuta banka". Gledala sam u nevjerici, odbijajući. Ona je bila odlucna u svojoj želji da se zahvali, da nas domaćinski dočeka, a ono što je najvažnije od svega da za nas djecu izdvoji vrijeme i razgovara s nama. Da se prema nama odnosi s poštovanjem. Bilo je to ranih sedamdesetih i odnos odraslih prema djeci bio je sasvim drugačiji nego sada. Djeca nisu tako lako mogla da uđu u svijet odraslih i prema njima su se obraćali sa strahopoštovanjem.

Čini mi se da sam odrasla u tom trenutku, te da su se mnoge kockice posložile u mojoj glavi. Shvatila sam u čemu je ljepota žrtvovanja ovna i pomaganja drugima. Svi smo bili isti. Kako je lijepo, kada svi ljudi bez obzira na imovinsko stanje, imaju mesa za Bajram i nikada ne ostaju gladni.

Iz susreta sa svojom siromašnom komsinicom naučla sam mnogo. Da nije važno kolika ti je kuća, nego koliko ti je veliko srce.

Da ne daje onaj ko ima, nego onaj ko se naučio.

A živeci godinama na Zapadu, shvatih i vrijednost vremena. Koliko li se životne filozofije krilo u mojoj komšinici velike duše koja je imala veliku "životnu skolu", pa nam je dala i "žutu banku" i poklonila vrijeme. Od tog dana je još više porasla u našim očima i zaslužila poštovanje, pa smo je nastavili pomagati i kada smo odrasli.

A ne kaže se džaba da dijete pamti i dobro i zlo, a da sve ono sto nauče od odraslih utiče i na njihov dalji život.


Al' mi moja mati nikad ne znade objasniti zašto ja sad nemam sadašnjosti a o buducnosti da i ne pricam. O prošlosti citam, ali je malo kasno, a da sam znao, da smo svi znali, da nam je receno, sad bi bezbeli kahvendisali kod Šide ili kod Saje cifuta il' pred Indeksom, Oazom ili u Trinestici, ko što su radili oni naši jarani, kojih više nema, prije dvadesetak godina. (Novembar 2011.)