Objavljena knjige "DJEČAK KOJI NIŠTA NIJE REKAO" / "THE BOY WHO SAID NOTHING", autora Mirsada Solakovića (UK)

BIOGRAFIJA

Mirsad Solaković rođen je 1978. godine u Kozarcu / Bosna i Hercegovina. Završio je sedmi razred Osnovne škole “Bratstvo Trnopolje" a početkom rata 1992. godine odlazi u Englesku sa svojom užom familijom; otac – Mehmed Solaković, mati – Zumra Solaković, sestra – Meliha Solaković, brat – Jasmin Solaković.
Mirsad nastavlja osnovnu školu u Engleskoj i uspješno upisuje srednju školu, smjer glume. Sa uspješnim rezultatima završava srednju školu i dobija mjesto na “Coventry University”, prestižnom fakultetu, smjer “Theatre studies and professional practise”. Prolazi sa vrlo dobrim ocjenama koje mu omugućavaju put prema “Akademiji dramskih umjetnosti” u Birminghamu, gdje specijalizira glumu i magistrira. Poslije “Akademije dramskih umjetnosti” vanredno pohađa kurs za predavanje glume. Tokom Mirsadovih glumačkih studija otvara mu se put pisanju glumačkih scena – monologa, dijaloga i poezije, te za kratko vrijeme dobija titulu internacionalnog glumca.
Karijera Mirsada Solakovića počela je u Engleskoj znatno prije studija. Bavio se pisanjem kratkih scenarija za teatar i napisao djelo koje je vezano za njegovo djetinjstvo u Bosni i Hercegovini. Uspio je putem djela “The Victims of War” / “Žrtve rata” privući publiku širokog spektra u nastojanju da Englezi dobiju širu sliku kako su djeca u BiH tretirana tokom rata. Djelo je pisao kao – “diary of events” – dakle, kao rokovnik sa hronologijom ratnih događaja i ne sanjajući da će to djelo da doplovi do glavnog teatra u Birminghamu i otići širom Engleske.
Sa 14 godina snima prvi dokumentarac sa svojom familijom i bio je prikazivan na engleskoj televiziji, a koji nosi naziv – “Iz Bosne i nazad" ("From Bosnia and Back”). 2005. godine radi dokumentarac za BBC u Engleskoj, a koji je tom prilikom predstavljao mlade talente iz Istočne Evrope. Dokumentarni film nosi naziv: "The Young Successfull East Europian People" i predstavljan je i na Balkanu. “UN –EARTH” je jedna realistična drama koja je snimljena na DVD-u i distribuirana širom Engleske, sa 250 glumaca i muzičara na sceni, a koja je snimljena na DVD-u u trajanju od 2 sata. Takođe, Mirsad je napisao i scenarij sa doživljajima iz rata u saradnji sa poznatim engleskim piscem Piterom Kanom (Peter Can), što mu otvara vrata prema značajnim angažmanima i važnim ulogama na engleskom glumištu i TV ekranima, a isto tako, budi se interesovanje televizija u BiH gdje je pozivan kao gost u raznim emisijama. Pojavio se i u bh. kinematografiji u filmu Jasmina Durakovića “Ja sam iz Krajine, zemlje kestena”, glumeći Muju Hrnjicu.
Karijera mu je, na neki način, tajanstvena jer nije prezentirana po velikim medijama i novinama, iako se već nekoliko puta pisalo o ovom mladom talentu koji je od rane mladosti prisutan na glumačkoj sceni u Engleskoj. Interesi su mu više bili vezani za njegovu općinu (komunu) u Birminghamu UK Network gdje često učestvuje u programu izvodeći autorska scenska djela vezana za Bosnu, povodom značajnih datuma BiH.
Mirsad Solakovic ne spada u red rutinskih glumaca koji nakon odrađenog posla sve prepuštaju zaboravu, već ga njegova harizma vodi u nove angažmane – tako da u slobodno vrijeme radi sa djecom, a i glumu koristi kao terapiju za mentalne i fizičke bolesti.

* * *

Mirsad Solaković, bosanski glumac iz Engleske, ostvaruje glavnu ulogu u djelu pod imenom: “The Boy Who Said Nothing” / “Dječak koji ništa nije rekao”. To nesvakidašnje scensko djelo daje u prave ruke – “GREGOMIR” Theatre company – a koja djeluje širom Evrope i zainteresovana je za nešto novo, drugačije od uobičajenih scenskih dijela. Kao što ima viziju da se ovo djelo afirmiše u Engeskoj, isto tako angažovan je na razradi planove da se to scensko djelo predstavi i u Bosni i Hercegovini.
Trenutno ovo djelo postiže vrhunac popularnosti među tinejdžerima po školama i različitim općinama (komunama) kao poseban program za djecu koja su stranci i manjina. Samo djelo im daje inspiraciju za uspjeh, šansu za promjene i snove koje mogu ostvariti kao što je sam autor uspio.
Tokom predavanja i javnih nastupa Mirsad često opisuje svoj odnos prema uspehu u glumi, a koji je višedimenzionalan – jer u sebi sjedinjuje želju za pozitivnom promjenom u svakodnevnom životu ispunjenom tegobama i izazovima. Njegova teorija je zasnovana na težnji “da se dođe do promjene” čime se otvara novi put koji donosi nove mogućnosti. Najbitnija stvar za njega je da se napravi most izmedu engleskog i bosanskog teatra jer se osvjedočio u istinitost tvrdnji koje Englezi govore: “Mi uvijek vidimo istočnoevropske glumce drugačije, uvijek odskaču od engleskih jer imaju harizmu, žanr i manir fizičkog izraza što po nepisanom pravilu engleskom glumcu nedostaje. Isto tako, karakterističan je njihov javni nastup – kako grade specifičan odnos prema gledaocima sa kojima direktno komuniciraju kada su na teatarskoj sceni.”
Ovo je samo početak gradnje tog mosta sa domovinom. Mirsad je već odradio niz akcija za “charity events”, različite humane akcije vezane sa Bosnom i Hercegovinom. Prva humana akcija je simbolično odglumljena u “Bosanskoj kući – UK Network”, 20–og marta 2010. godine, gdje je Solaković nastupao još kao dječak sa svojim prvim scenskim djelima, a sada je iza sebe imao glavne ulogu sa elitnim glumcima. Sav skupljeni novac je doniran za djevojčicu Elmu Hodžić kojoj je trebala urgentna pomoć za operaciju.
“Theater company” je toliko bila oduševljena sa bosanskom publikom, kao i samim Englezima koji su podržali ovu humanu akciju – a među kojima je bilo niz eminentnih ličnosti iz javnog i društvenog života u Birminghamu – da su odlučili da zbog ovog djela promjenu ime kompanije i nazovu je po početnim slovima Mirsadovog imena, i tako da su dodali riječ “MIR” na kraju naziva, u želji da donesu mir na Balkanu zauvijek – za djecu i buduće generacije.
Mirsad želi, prodajom ove knjige i njegovim djelom "Dječak koji ništa nije rekao", sav prihod i donacije usmjeriti u snimanje istoimenog filma.



DJEČAK KOJI NIŠTA NIJE REKAO
(I dio)


Šutnja je samo do ključnog trenutka,
kao kada se dvije spojnice spoje
što su udaljene jedna od druge
mnogo dugih dana i godina
mnogo brda zelenih i polja cvjetnih;
ili kad pred presudnu bitku
u rani sabah izađu vojske
kolone prekriju veliku dolinu
i zastave odlučno podignu ka nebu;
ili kada grmi i sijeva
i odjednom dođe do pomjeranja brijega
rijeka prosječe novo korito
i promijeni tok.

To se desi u onom trenutku
kada u tijelu više nema ljutnje,
pa kaže glasno i jasno zašto pati
i hoće na nepravdu inatom da uzvrati.

To mu se desilo u sudnom času
kada je sudbina nenadano
pokucala na vrata djetinjstva
i u samo jednom trenutku
dječak je odrastao
dječak je postao zreo čovjek
dječak je čuvar familije
dječak je stajao na rubu provalije
a ispred njega divlje zvijeri
prijeteći reže
dok se krug oko njega steže.

“Pričaj! Reci!
Odaj nam tajnu!”
S nožem u ruci nečovjek se dere
i dječaku prijeti da isječe vene.
Roditelji ostaju bez daha
trese ih groznica straha
trauma postaje živa rana
što ostaje do Sudnjeg dana.
Presušila je suza
ugasio se krik
ugasilo se sunce
vasiona cijela
u crnoj rupi je nestala.

Ali dječak nije izustio ni riječ
prkosno je gledao zvijeri u oči
dok su ga stavljali na paklene muke
kroz dane duge i beskrajne noći.
Ocu je dao zavjet šutnje
kad mu je pričao u tihoj noći
da će psi rata na vrata doći
ali da se ne treba bojati
jer mržnja njihova ne može im nauditi.
Ovaj je život prolazan samo
a pravi slijedi – tek poslije, tamo:
“Sine moj mili, sretan ti meni i živ bio,
čuvaj tajnu duboko u sebi
i pod prijetnjom nikad ne reci
šta ti je u duši i srcu.
Nemoj im ništa reći o meni
samo šuti – tvoja šutnja će ih omesti.
Tajna mora ostati u tebi.
Sine moj mili, sretan ti meni i živ bio,
možda to znači da ti životom prijete,
ali tvoja šutnja može samo da ih smete...
U tišini ćeš naći prkos
što vječno plamti u vatri života.
Moj sine, moje riječi su velike i male,
možda vrijedne, a možda su bez nade,
ali ti možda u pravom trenutku
daju oslonac i nadu
da ćeš dobiti presudnu bitku.”

Dječak nije rekao ništa
nije monstrumima otkrio tajnu
iako su mu oštrim nožem
na prsim urezali ljutu ranu.
Gladajući u šoku familiju
bez riječi, pogledom je govorio:
“Nemoj se brinuti majko!
Ne, to ne teče moja krv!
To teče njihova sramota
slijeva se niz moja prsa
i u pakao ove zvijeri vuče
gdje će vječno da se muče!
A nas čeka sunce sreće
nakon ove sumorne noći
ne brini se majko draga
bezbrižno samo sklopi oči
i sačekaj da te probudi
čarobna pjesma ptica!”

KOZARAC – NAJLJEPŠI MALI
GRAD NA SVIJETU


Moj Kozarac – moj je ponos!
Radost duše – za moj narod!
Izvor sreće – za moju domovinu!
– Moj Kozarac – moj je ponos!

Kozarčani moji dragi
mili su i ljudi blagi
i svakome žele dobro
– Kozarčani moji dragi.

Čaršiju svoju nose u srcu
gdje god stoje, gdje god hode
gdje god lete, gdje god brode
– čaršiju svoju nose u srcu

Sjećaju se drage mladosti
behara zanosnog i voća zrelog
zjenica iskrenih i osmijeha vrelog
– sjećaju se drage mladosti.

*

U malenom a velikom gradu
u Kozarcu rodila me majka
majka rodi ljutog Krajišnika
–u malenom a velikom gradu.

Na noge čim svoje stadoh
trčao sam poljem u daljine
zvale su me zvijezde u visine
– na noge čim svoje stadoh.

*

Na Kozarac udari mržnja
iznenada – ničim izazvana
ljude vode u logore smrti
– na Kozarac udari mržnja

Na Kozarac udari mržnja
ratni ga razori cunami
niti cigla ostade na cigli
– na Kozarac udari mržnja.

Mržnja koja zasljepljuje razum
sišla je na ulice Kozarca
pokosila unuka i starca
– mržnja koja zasljepljuje razum.

Mržnju koja zasljepljuje razum
donesoše avetinjski psi rata
gurnuše Kozarac kroz paklena vrata
– s mržnom koja zasljepljuje razum.

Nikad se ne smije zaboraviti
bolan pogled momka iz Manjače,
ispala rebra logoraša Omarske
– nikad se ne smije zaboraviti.

Nikad se ne smije zaboraviti
bodlikava žica oko Keraterma,
Trnopolje i Tomašica
svirepo streljanje nevinih
na Korićanskim stijenama
– nikad se ne smije zaboraviti.

Pamćenje je bosanski emanet!
Pominjati nestale – koje traži rodbina
čije su duše još bez smiraja
– pamćenje je bosanski emanet!

*

U dalekom svijetu gori čežnja
vratiše se prognani u rodni kraj
da u njemu ponovo izgrade raj
– u dalekom svijetu gori čežnja.

Od temelja izgradiše naš Kozarac
u duši im mira zavjet
zadiviše vrijedne ruke cijeli svijet
– od temelja izgradiše naš Kozarac.

Puni optimizma i ljubavi
Kozarčani sanjaju obilazeći planetu
najljepši mali grad na svijetu
– puni optimizma i ljubavi.

Zanosan holivudski sjaj
Kozarac kod svakog u snu ima
u ljeto a kad je hladna zima
– zanosan holivudski sjaj.

*
Kozaračka stara kula
ostala je od moćnih zidina
i kraj puta stoji od davnina
– kozaračka stara kula.

Svjedoči davni vakat
podsjeća na slavne bitke
kapetane i odvažne ustanike
– i svjedoči davni vakat.

Topovi su vatrom tukli
sa krajiške tvrde kule
carstva kad se sudariše
– Topovi su vatrom tukli.

Hitali su konji vrani
preko polja u daljinu
herojsko se srce dizalo u visine
– dok hitali su konji vrani.

Sa zemljom da bude sravnjen
Kozarcu je usud takav
kad god dolazi novi vakat
– sa zemljom da bude sravnjen.

Pamti dobro kozaračka kula
ko je bio Omer–paša Latas
i zašto ga je zao glas bio
– pamti dobro kozaračka kula.

Pamti i maj devedeset druge
kada su ga opsjedale zvijeri
i za zločin razloge tražile u vjeri
– pamti i maj devedeset druge

Ali mržnja nije pobijedila ljubav
iako su stradali nevini
jer Kozarčani su ljudi predivni
– mržnja nije pobjedila ljubav.

*
Pamtimo tabut do tabuta
pamtimo nišan do nišana
pamtimo da se ne zaboravi
– zlo da se nikad ne ponovi.

Pamtimo logore smrti
pamtimo bodljikavu žicu,
pamtimo djecu i očeve
pamtimo preklane vratove,
pamtimo unakažena lica
pamtimo smijeh ubica,
pamtimo stražare smrti
pamtimo zidove od krvi,
pamtimo mučenja nevinih
pamtimo gomile streljanih,
pamtimo masovne grobnice
pamtimo haške sudnice,
pamtimo negatore genocida
pamtimo lajavce bez stida,
pamtimo imena u kamenu
pamtimo zločin u vremenu.

Pamtimo tabut do tabuta
pamtimo nišan do nišana
pamtimo da se ne zaboravi
– zlo da se nikad ne ponovi.



Recenzija na tekst „Dječak koji ništa nije rekao“, autora Mirsada Solakovića:

VIZIJA BOLJEG SVIJETA ISKAZANA JEZIKOM UMJETNOSTI

I) Opće naznake o projektu i knjizi

Knjiga poezije Mirsada Solakovića, pod nazivom „Dječak koji ništa nije rekao“, autentičan je doživljaj bosanskohercegovačke tragedije prouzrokovane višestrukom agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992–1995. godine, a koju su obilježili stravični zločini nad civilnim stanovništvom, što je brojnim sudskim presudama okvalifikovano kao genocid, te verifikovano brojnim relevantnim političkim odlukama širom svijeta.
Pored velikog broja poetskih djela koja svjedoče o golgoti u Bosni i Hercegovini, a ponajviše Bošnjaka, tokom proteklog rata, Solakovićevo djelo je specifično jer se tematski ne vezuje za jedan dio države već opisuje zločine koji su se desili širom njegove domovine.
Opjevano je rušenje i ponovno uzdizanje Starog mosta u Mostaru – civilizacijskog kulturološkog simbola, građevine koja ne prestaje da zadivljuje svojom egzotičnom ljepotom nove generacije ljubitelja svjetske kulturne baštine. Novi – Stari Most danas svjedoči cijelom svijetu da se na obalama ljepotice Neretve branila i odbranila civilizacija, koja je nakon rata dobila priliku da doživi svoju renesansu, nastavlja da odašilje poruke mira i ljubavi među ljudima, bivajući most između kultura i civilizacija – koji spaja a ne razdvaja. Ponovnom gradnjom Starog Mosta, spajanjem nasilno razdvojenih obala Neretve dokazano je još jednom da je ČOVJEK sposoban da prepozna i porazi ZLO – koje je očigledna prijetnja istini, pravdi i slobodi – stubovima humanog društva.
Odvažni bosanski čovjek, braneći grudu svoje domovine i čast svoje porodice – svoga sela, grada i djedovine – odbranio je svoj kućni prag, tamo gdje je mogao, a time je zaustavio najezdu zla koje je izrastalo u globalnu prijetnju svjetskom miru, i uz velike žrtve, ponovo na ovim prostorima, odbranjene su univerzalne ljudske i kulturološke vrijednosti. Ta časna borba humanih tendencija izrodila je antifašističku svijest koja se u vrijeme mira manifestuje kroz očuvanje sjećanja na ljude – koji su akteri ratnih dešavanja i događaje – koji svjedoče o stravičnim zločinima i plemenitim herojima koji su se suprostavili najezdi zla. Patriote Bosne i Hercegovine su spoznali da ako se stradanje i zločini zaborave – zlo će se ponoviti, stoga su u miru angažovani NOVI HEROJI koji govoreći o proteklom ratu i svjedočeći istinu otvaraju kapije dobra, i trasiraju puteve mira i prosperiteta na ovim prostorima.
Na tom časnom i plemenitom putu, uz požrtvovanje za opće dobro svih ljudi na balkanskim prostorima, a i u svijetu, angažovan je umjetnik i humanista Mirsad Solaković, koji kroz multimedijalni projekat „Dječak koji ništa nije rekao“, a na kojem već dugi niz godina predano radi i javno djeluje, daje doprinos, zajedno sa saradnicima, da stvaramo i živimo u boljem svijetu – u kome se neće vršiti nasilje nad ljudima, već će se živjeti u međusobnom razumijevanju, solidarnosti i harmoniji.

II) Struktura djela

Konceptualna zbirka pjesama „Dječak koji ništa nije rekao“ sastoji se iz tri poglavlja gdje su svrstane pjesme i poeme raznovrsnog tematskog i izražajnog spektra – od dubokih impresija dječaka kome ratni vihor prekraćuje djetinjstvo, preko evociranja uspomena na pojedine ljude i autentične događaje koji se duboko zasjecaju u sjećanje, do opisa masovnih stratišta civila gdje se širom otvaraju kapije pakla. Pored surove ratne realnosti koja je često u fokusu poetskog bilježenja – a gdje se opisuju masovna i individualna stradanja, ova knjiga obiluje nadahnutim pozitivizmom koji čitaocu predočava VIZIJU BOLJEG SVIJETA koja je iskazana jezikom umjetnosti i sročena riječima nade. Autor se prisjeća zločinačkih tortura nad dječakom ali ujedno dočarava snagu mladog duha koji prkosi mukama i neljudima; opisuje se bacanje nedužnih civila u bezdan sa Korićanskih stijena ali i nježni san plemenitog dida koji u zapuštenoj jaruzi gradi zadivljujući svijet harmonije; elegični stihovi pričaju o masovnim pogubljenjima nevinih u Srebrenici i stravičnoj masovnoj grobnici „Tomašice“, ali pjesnikova duša također je ispunjena iskrenom dječijom emocijom koja u svijetu vidi sjaj ljubavi što ispunjava plemenita srca.
Tematski i sadržajni kontrasti su jedna od osnovnih karakteristika poetskog djela Mirsada Solakovića, gdje čitalac često nailazi na neočekivana iznenađenja – s obzirom da je poetskom kreacijom obuhvaćena vremenska i prostorna višedimenzionalnost – širina i dubina – koja seže u daleku prošlost ploveći kroz vremeplov kolektivnog pamćenja, do šetnji uz bistre rijeke, olistale planinske vijence prirodnog ambijenta i urbane sredine ispunjene historijskim tajnama. U cjelokupnom pjesničkom djelu – koje je koncipirano da bi nosilo sugestivnu poruku ljubavi i mira među ljudima različitih svjetonazora i afiniteta – uprkos mračnoj strani historije u kojoj su nesaglediva zlodjela i nesankcionisani zločini, snažno je prisutna ljudska nada i vjera u ljude što se iz pjesme u pjesmu planetarno rasprostire duž drugih država i kontinenata, te ostaje da lebdi i zrači pozitivnošću u naručju vječnosti.
Koncept knjige „Dječak koji ništa nije rekao“ je mozaičnog karaktera, tako da se svaka pjesma može sagledavati iz najmanje tri aspekta – u kontekstu cjelokupnog djela (1) – gdje se nalaze srodne tematske i idejne cjeline; u kontekstu poglavlja (2) – gde su zaokružena tri dijela prema primarno unutrašnjem, sadržajnom karakteru i tematskom diferenciranju; te, funkcija pjesme same za sebe, kao samostalne i izdvojene poetske cjeline (3) – gdje se mogu prepoznati temeljne estetske i književno–zanatske vrijednosti.

III) Pjesnički izražaj

a) Forma i sadržaj

Poezija Mirsada Solakovića u djelu „Dječak koji ništa nije rekao“ sročena je u formi pjesama i kraćih poema, što je prilagođeno tematskim okvirima i dramaturškoj potrebi da se radnja razradi i izvede do poente na adekvatan način.


– Pjesme gdje ritam strofa dominira – karakteristične su po užem tematskom fokusu gdje je u prvom planu glavni lik ili jedan događaj sa porukama koje odražavaju suštinu ljudskog karaktera ili se osvjetljavaju značajne dimenzije izabranog događaja. Te pjesme su koncizne, opjevane u skladnom, blagom ritmu, a u grupu tih pjesma svrstavaju se: „Didova jaruga“, „Ne može sreća da se ukrade“, „Đačić prvačić“ i druge.


– Pjesme širokog tematskog spektra, koje se mogu obuhvatiti filozofskom mišlju ili simboličnim izražajem značajno su prisutne u zbirci, a kroz koje je ispoljena autorova dubokomislenost i sklonost ka meditativnim temama iz sfere univerzalnosti i kozmopolitizma; među kojima su pjesme: „Život“, „Ljubav“, „Prijateljstvo“ i dr.


– Autor u značajnoj mjeri u svojim pjesmama pjeva inspirisan zanosnim osjećajem prema svom narodu i domovini, te je patriotizam jedna od dominanti koji snažno determinišu karakter poezije Mirsada Solakovića, čineći ga prepoznatljivo bosanskim pjesnikom jer iz svakog njegovog stiha bujaju skladne riječi ljubavi i iskrene predanosti domovini Bosni i Hercegovini. Da se radi o duhovnoj vezi koja život znači, najbolje svjedoči intenzitet emocionalnog naboja u pjesmama, a koji ne jenjava od početka pa do kraja knjige, a među koje se ubrajaju, između ostalih: „Hvala ti domovino“, „Uspjeh naših ljudi“ i „Moji Bosanci dragi“


– Posebnog emotivnog karaktera su pjesme koje opisuju užu familiju, rodbinu i prijatelje gdje se u nepredvidivim i dramatičnim životnim stazama prepliću ljudske sudbine, a iskreni i požrtvovani odnos prema domovini Bosni i Hercegovini dolazi u fokus – u kojem se prelamaju patriotizam i humanizam – dva temeljna etička stuba na kojima je satkana cjelokupna poezija Mirsada Solakovića. Tu grupu pjesama, sa specifičnim emotivnim nabojem, a kroz šta se na najbolji način ispoljava suština bosanskohercegovačke književne kreacije – a gdje ljudska dimenzija preovladava kao ključna dominanta, a humanizam kao temeljno svojstvo bosanske duše iskazane putem književno–umjetničke kreacije. Ono što je očigledno u poeziji Mirsada Solakovića, a što jeste osnova bh. pjesništva, to je da duh Bosne živi i da opstaje živeći kroz pjesmu, koja nije samo umjetnost već istovremeno forma i sadržaj duhovne egzistencije, a u šta nas uvjeravaju pjesme: „Heroj Nijaz – bosanski zmaj“, „Do sudnjeg dana“, Amidža“, „Did“, „Riječ heroja“ i dr.


– Mirsadove poeme, nekad kraćeg nekad dužeg obima, umjetnički su najblistaviji segment cjelokupnog djela – baveći se, uglavnom, neiscrpnom temom zločina nad nevinim; zločina do zuba naoružanih divljih zvijeri nad nevinim civilima koji nisu željeli rat već im je on nepravednom agresijom nametnut. Poeme govore o nasilno okupiranim gradovima, o urbicidu i genocidu – što je sraman civilizacijski čin, produkt nakaradne ideologije – koja se na najsvirepiji način razračunava sa drugim i drugačijim, ne ostavljajući mogućnost slobodnog izbora. Bosanskohercegovački gradovi i mjesta – Sarajevo, Mostar, Srebrenica, Kozarac i Tomašica – tužni su simboli mučenja i stradanja ljudi, kojima su fašističke horde zbog imena i vjere – uskraćivali slobodu kretanja, izlagali ih torturama i mučenju, te raznovrsnim brutalnim egzekucijama.
S obzirom da strava zločina prevazilazi moć riječi da se autentično opiše neljudski čin prema čovjeku, te uslijed siline zločina obično čovjek zanijemi i teško nalazi način da se prisutna bol i tuga umjetnički oblikuje. Stoga je uspjeh Mirsada Solakovića veći i značajniji, ako se imaju činjenice u vidu, da i pored velikog broja napisanih knjiga o ratnim stradanjima u BiH, veoma su rijetka djela gdje se opisuju zlodjela, faktički, iz cijele BiH. U grupu kraćih poema spadaju: „Sarajevo grade moj“, „Kozarac – najljepši mali grad na svijetu“, „Tomašice – nikad više“, Stari most“, i „Srebrenica – 8372...“.


- Poema „Dječak koji ništa nije rekao“ sastoji se iz četiri dijela koja su raspoređena u sva tri poglavlja knjige, glavni stub je cjelokupnog djela, ima 153 stiha, a sa kojom knjiga počinje i završava. Dječak pod zavjetom šutnje trpi mučenje zlotvora da bi zaštitio familiju, svoje najvoljenije – oca, majku, brata i sestru proživljavajući potresnu dramu u sebi – shvatajući da se u jednom trenutku završilo djetinjstvo i da je odrastao. Pod težinom odgovornosti koja se sručila na dječija ramena nije pokleknuo, ostao je na nogama, ostao je uspravan, ostao je ponosan – a mrak koji ga je prijeteći stiskao potakao je rađanje svjetlosti u njegovoj duši i tijelu. Ta transformacija od dječaka do odrasle osobe, od beznađa do nade, od tame do svjetlosti i od šutnje do riječi – rađa PJESMU koja nosi poruku moći i snage, ljubavi i slobode, istine i pravde. Uslijed impresivne simboličnosti u doživljaju i magnetične univerzalnosti u poruci, poema „Dječak koji ništa nije rekao“ ima potencijala da opravda naziv knjige, te duboke razloge da se poruka transformiše u opći umjetničko–kreativni projekat sa ishodištem u filmu.


b) Izražaj

Autor se koristi književno–umjetničkim izražajnim sredstvima prilagođenim funkciji forme i sadržaja pjesme, dakle, u skladu sa tematskom kompaktnošću primjenjuju se definisane zanatske norme u skladu sa estetskim zahtjevima. Stoga je varijabilan i manir kojim pjesnik oblikuje stihove, pa se mogu primjetiti pjesme koje su izvedene zvučnim rimama, gdje je ritam stihova dominantna karakteristika zanatske tvorbe; dok, na drugim mjestima nalazimo pjesme slobodnog stiha, gdje je pjesma izvedena po taktu unutrašnjeg ritma – gdje i jedna riječ, obično šireg konteksta, ili istaknuta dramaturškom konstalacijom, može imati funkciju stiha.

1) Izražaj u maniru rime, a gdje je i harmoniziran ritam stihova, nalazimo u pjesmi „Ne može sreća da se ukrade“:

„Sreća je nada što u srcu cvijeta
raste i mijenja se, poput svijeta
ako i ode – jak je vjetar vrati
i nastavlja moje korake da prati.“

Pored kontekstualne širine koju obuhvataju pojedini stihovi, prepoznatljiva je i jezgrovita izražajnost koja precizira smisao, te je prisutna osobenost koje zaokruženom smislu strofe daje lični pečat intimnog doživljaja.

2) Primjer tvorbe manirom slobodnog stiha kada je svaki stih zaokružena slika u funkciji smisla koji je kompleksan i širokog spektra značenja nalazimo u pjesmi „Dječak koji ništa nije rekao“ – I dio:

„Presušila je suza
ugasio se krik
ugasilo se sunce
vasiona cijela
u crnoj rupi je nestala
u samo jednom trenutku.
Ali dječak nije izustio ni riječ
prkosno je gledao zvijeri u oči
dok su ga stavljali na paklene muke
kroz dane duge i beskrajne noći.“

Fragment iz poeme opisuje dramatična dešavanje u vezi sa dječakom koji pokazuje hrabrost prkoseći opasnostima koje su se prijeteći nad njim nadvile dok je odlučnom šutnjom odgovarao na mučenje. Situacija u kojoj se dječak našao je scena koju čovjek cijeli život nosi sa sobom i ne postoji način da se izbriše iz sjećanja jer se tad događa PROMJENA koja determiniše budućnost; pa ako u čovjeku ne nadvladaju mračne sile – nemili događaji postaju nepresušni izvori pozitivnog nadahnuća, a što je jedna od niza poruka ovog poetskog djela iskazanog, u većem dijelu, jezikom simbolike.

IV) Konceptualna umjetnost

Mirsad Solaković piše podjednako o svijetu kojeg se sjeća i o svijetu koji gleda, piše o realizmu kao i nadrealizmu, a u njegovim stihovima su prisutne i konkretne stvari, kao i apstraktne relacije. Stoga Mirsadovo pjesništvo možemo svrstati u KONCEPTUALIZAM jer je poetska kreacija pjesama u funkciji viših ideja koje sežu iza umjetnosti i estetike, te zalaze u sferu primjenjene umjetnosti i dobijaju socijalne konture. Očita je determinanta poetske angažiranosti, koja putem konceptualne umjetnosti postiže efekte u socijalnoj sferi – čime se otvara put umjetniku da direktno komunicira sa publikom koja osjeća i prati javni puls umjetničke kreacije. Specifičnost poetskog izražaja pjesnika Mirsada Solakovića ogleda se i u njegovoj gravitaciji ka vizuelnom, te svođenje kompleksnih duhovnih relacija na konkretne simbole, što njegovu poeziju, iako sadržajno kompleksnu, svodi na jednostavan izražaj putem simboličnih slika – bilo da su iz sfere ugodnog prirodnog ambijenta ili omamljive duhovne ekstaze. Sva ta blještava i rasprskavajuća energija riječi, stihova, strofa, pjesama i dramatičnih poema – usmjerena je ka suštinski jednostavnoj poenti cjelokupnog djela, a koja je jasno izražena i ostvaruje otvorenu komunikaciju sa čitaocem, tj. proiciranom publikom ispred koje na scenu izlaze akteri – glumeći sami sebe – stoga, jer gluma Mirsada Solakovića je neodvojiva od njegovog pjesništva, te uslijed autorovih umjetničkih afiniteta i humanih vizija, knjiga „Dječak koji nije ništa rekao“ nužno postaje segment projekta nenaslutivih manifestacija – putem riječi i pokreta, muzike i scene, što se slijeva u pokretne slike filma.


Objavljivanje knjige poezije pjesnika Mirsada Solakovića, poznatog u svijetu kao engleskog glumca bosanskog porijekla, u dvojezičnom izdanju – na bosanskom i engleskom jeziku – od izuzetne je važnosti i za dijasporu i za maticu jer se nastavljaju graditi kulturološki mostovi koji oplemenjuju narode, države – stvarajući bolji svijet – primjeren humanom ljudskom biću.


Ibrahim Osmanbašić/www.kns.ba