Izdvajamo

Piše: Semira Jakupović

SJEĆANJE NA ZIME U RODNOM KRAJU

Ima tako dana

Kada se otvori bezbroj ljutih rana

Kada se čovjek u prošlost vraća

I cijenu tuđine plaća.

Ušulja se tako melaholija

U predvečerja i duge zimske noći

Unese sjetu to sjećanje na rodni kraj

I čini se da tuga nikako neće proći

Uzalud je gonim od sebe

Praznik je, ne treba mi ta nepozvana gošća

Ona svaku sreću pomalo pomuti

I nasmijano lice pomalo naljuti.

U glavi se misli k’o nježne pahulje roje

I dani se broje do sljedećeg dolaska

Postali smo k’o nomadi

Željni kretnje, lutanja, polaska.

Ah, kako to bijehu

U domovini sretni dani!

Snijegom, grudvanjem i sankanjem protkani,

Crveni nosići, tople čizme I skafanderi,

I prsti modri, ukočeni, zaleđeni.

Ušunja se tako nostalgija nečujno

A nije joj mjesto u doba praznika

I ne pomaže ni shopping terapija

Ni sjaj, ni raskoš velegrada.

Draže su one klizave, ledene staze,

Putevi neraskrčeni i bijele prtine,

Snješko Bjelić i ledenice što vise

I mraz što štipa za obraze.

Koliko je takvih godina prošlo?

Više i ne smijem da ih brojim.

Dok srebro i moju kosu šara

Otkucaj sata i vatromet

Listove starog kalendara para,

“Stiže Nova godina, a odlazi stara,”


... I kao uvijek, naša dijaspora stupa na scenu, ona koja na svojim plećima već godinama vuče ovu zemlju i neda da propadne. Poznati i nepoznati ljudi javljaju se...