Piše:Elvir Softic Nastavnik Likovnog

Nigdje se snaga nase STARENICE nije mogla tako osjetiti kao u nasim - malim -velikim MLINEVIMA. Narocito je to bilo impresivno ljeti, kad ju je zestoko Sunce znalo toliko iscrpiti ,da je izgledalo kao da se i sama sklonila negdje u hladovinu.Ali, mlinevi su se ipak i dalje vrijrdno vrtili , gomilajuci slatko brasno.



Nasi mlinevi su licili na nase male bosanske kuce, od koji su neki imali cak i jedan prozorcic ,kroz kojeg se unutra moglo malo i zaviriti.
Ako biste gledali dok on miruje , oko i unutra vladao je takav mir , zbog cega bi se covjek ubrzo poceo osjecati nelagodno, ocekujuci da se svakog trnutka dogodi nesto cudno.



A onda opet , ako biste bili u njegovoj blizini dok radi, a narocito unutra, ....ne biste mogli povjerovati da tu ikada vlada tisina--mir.
Voda je snazno hucila ispod mlina, od cega se on sav tresao, stvarajuci utisak da ce se svakog trenutka srusiti.
Mlinevi su pravljeni od grubo tesanog drveta, tako da su sa svih strana zjapile vece ili manje rupe, kroz koje je zimi ulazila sva studen, a opet ljeti sunceve zrake , koje prolazeci kroz paucinu punu brasna,stvarale cudnovate likove, kojima je neprekidno ljuljanje i skripa mlina udahnjivalo osjecaj stvarnosti. Citav ovaj prizor je kod covjeka , ako je bio sam izazivalo neku tjeskobu, a opet ako nije bio sam, ...budilo ugodnu mastu koju je i sam mlinar, onako dobro natopljen brasnom, uvecavao. Unutra, osim drvenog koša iz kojeg je danonocno sipalo zrnevlje i jednog provizornog lezaja, nije bilo nista drugo.



Ispred svakog mlina stajao je jedan mali bosanski konj, koji je zajedno sa svojim vlasnikom cekao da se zito samelje pa da zajedno krenu kuci.



Nigdje covjek nije mogao tako dati svojoj dusi oduska ,kao u hladovini pored mlina, uzivajuci u divnoj orkestraciji drvenog mlinskog tocka i mlazeva Starenice, koji su se DAN I NOC DRZALI U ZAGRLJAJU.



Nasi mlinevi su za nas znacili zivot, pa su se cuvali i njegovali i onda kad se brasno moglo kupiti u ducanu, jer stara dobra LJUBAV SE NE ZABORAVLJA.



Osim ovih malih DRVENIH " DIVOVA" , imalu smo mi i dva, za koje se po svom spoljnjem izgledu nikada nije moglo povjerovati da su bili mlinevi. A bili su, ito posebno zanimljivi i vrijedni.
Ovo je bio tkz, FUDIN MLIN, koji se nalazio preko puta MUTNICKE DZAMIJE  i za tadasnje vrijeme bio pravo tehnicko cudo, jer je bio pokretan sa mocnom vodenom TURBINOM, na dnu jedne sest metara duboke betonske kace.. u kojoj su se djeca rado kupala , vjerujuci da nigdje na svijetu nije bilo takve DUBINE.
Unutrasnjost mlina nas je uvjek iznova impresionirala, gdje je NEOBICNI SUM mnogobrojnih tockova stvarao osjcaj da ce mlin svakog trenutka poletjeti. Fudo nije nikako mogao svoj mlin zakljucati, a da ga mi nebi nekako otvorili i igrali se u njemu, koji nas je tako svjojim izgledom ocaravao.Tako je godinama Fudin mlin bio svaciji pomalo, a njegov najmanje..Bio je on omiljeno sastajaliste i ZALJUBLJENIH koji su ga dugo nosilu u sjecanju.



I dugo, dugo smo se druzili sa svojim prijateljem,  sve dok jednoga dana nije naprosto na nase ocio nestao. Toga dana Starenica se kao nikada do tada razljutila,  odnoseci sve pred sobom pa i naseg najboljeg druga, ......sakrila ga negdje, a mi ga jos do danas nismo pronasli.



Ali, za utjehu bio nam ostao ovaj tkz RAMINCIN MLIN, koji je jedini imao dva zivota, od kojih je onaj prvi bio toliko romantican, da je svima ostao u trajnom sjecanju. Bio je to ustvari mlin- kuca , u kojoj je izraslo dosta djece i samljelo brdo zita.



Vodu za pogon dobivao je preko jednog drvenog korita-zlibe , koja je vodu prenosila sa jedne na drugu obalu..Zliba je naravno bila na puno mjesta suplja. pa je voda letjela vani u mlazevima, sto je izgledalo kao da se kupa u vlastitom znoju. I jednoga dana je od teskoga dugogodinjeg preznojavajna izgubila snagu i otisla na zasluzeni odmor,  sa kojeg se jos nije vratila.Doduse mlinar je tada svome mlinu ugradio motorno srce, ali to vise nije bio onaj
stari dobri drug , pa je i sam mlinar pozelio prvi put u zivotu ODMOR , sa kojeg se vise nikada nije vratio.
Sada na Starenici nema vise njenih starih drugova. Nikada ona nije izgledala tako SICUSNA I MIRNA kao danas. Mlinevi, ne samo da su davali zivot nama nego i njoj.
Istina,  sama ih je negdje sklonila, a da ih vrati, nemoze, jer pleca su joj tako slabasna da se i sama jedva krece. A mnogobrojne brane su bile njena pleca, koje smo mi godinama s ljubavlju gradili i cuvali.
Sad Starenica gleda u nas kao malo dijete, koje placnim ocima trazi da GA PRRIGLIMO.
ALI, zna ona da mi za to nemamo jos dovoljo snage,  pa nastavlja da tiho migolji izmedzu kamenja, cekajuci s trpljivo bolja vremena.

Elvir Softic Nastavnik Likovnog