Izdvajamo

Piše: MEHO JAKUPOVIĆ

ZADNJA POŠTA MANJAČA   
 
 Mjesecima ne znam za nikoga svoga
za mater i oca, za sina i ženu.
Cijeli svijet se sruši u jednome trenu
ostade mi samo još vjera u Boga.
 
Dvostruki red žice, mine u sredini
s druge strane čopor četnika i pasa
logoraši šetaju - bez riječi, bez glasa
nema ničeg dobrog u tmurnoj tišini.
 
Horizont je prazan, na zimu miriše
zaboravljeni smo od Boga i ljudi
svako novo jutro samo tugu budi
slobodarske snove ne sanjamo više.
 
Stvarnost to je žica i psi i pacovi
štale i štenara i zima što prijeti
šetaju kosturi - na rubu pameti
eh, što nisu ovo samo ružni snovi?
 
Ubili su jutros zvjerski profesora
pobiće nam srpski ološ uzorne prvake,
Bože - zašto stvaraš tolike luđake?
Zar dovoljno nije jedna noćna mora?
 
Kad hulimo na Te - Bože, ti oprosti!
- ušljivi i gladni, okovani žicom
smrt nadmeno šeta srpskim ”Aušvicom”
- učini kraj ovoj zvjerskoj oholosti

 

Meho Jakupović

 OPET SAM SINOĆ SANJAO ŽICU         MEHO JAKUPOVIC
 
 Opet sam sinoć sanjao žicu
krugove pakla, bradate spodobe.
Samo se tebi klanjam Gospodaru
od smrtnika nemam straha u srcu.
 
Nikada nisam vjerov'o u čuda
zamisliti nisam mog'o ni u šali:
Kmetovi žele biti generali!
A ko će onda biti dvorska luda?
 
Opet sam sinoć sanjao žicu
beskrajno bodljikavu i mine mnoge
ljude što jučer imaše noge,
izgubljenu mladost, vaške, mrtvačnicu.
 
I dokle insan može da sanja
snove strašne a da ne poludi?
Kolika je snaga običnih ljudi
i kada će prestati četnička klanja?
 
Opet sam sinoć sanjao žicu,
drugove mrtve, spaljena sela.
S jutrom se budi Feniks iz pepela
još ima nade za bosansku pticu.

 

Meho Jakupović
 


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Postovani Nijaze,

Hvala mnogo na predivnim prilozima i fotografijama kojima nas uvijek obradujes. Sve ovo sto radite danas, trag je koji ostavljate za sobom, a koji ce jednoga dana pripadati kozarackoj arhivi. Svaki put imam osjecaj da sam prosla kroz nas dragi Kozarac i zavirila pomalo u svaki njegov sokak. Vrijeme prebrzo leti, a u toj neuhvatljivoj brzini zaboravimo koliko je svaki trenutak vazan i kako ga trebamo cijeniti i po mogucnosti zabiljeziti.

Kako su govorili nasi stari, "Danas jesmo, sutra nismo.." U ovozemljskoj trci koja se sve vise pretvara u borbu za meterijalne stvari koje dominiraju, veoma se rijetko nadje vremena za dusu i cesto znacaj malih, obicnih stvari spoznamo tek kada ih pocnemo gubiti. U sustini zivimo samo za danas, jer proslost ne mozemo promijeniti, a buducnost i njenu tajnu ne mozemo unaprijed spoznati.
Vec smo to jednom iskusili na svojoj kozi, u proteklom ratu, kada smo tako brzo izgubili ono sto smo godinama sticali, a najgore od svega je gubitak ljudskih zivota.

26.04.2014
Semira Jakupovic