Izdvajamo

Piše: SEMIRA JAKUPOVIĆ

Jesenje lišće leži mi pod nogama
palo pod udarom ubice vjetra
grije mi noge žuto smeđi ćilim
dok lijeno koračam
željna  vrijeme da zaustavim.

Tako ćemo i mi, ljudi,
jednom dio zemlje postati
k’o lišće ovo po kojem gazim,
 kojemu se divim
I u isto  vrijeme žalim.

Sjećat ćemo se života zlatom okovanog
I tugovati zajedno sa maglom sivom
jednom kad danas postane juče
kad budemo gledali gole grane
na koje slijeću crne vrane.

Sunce  već odavno drijema
nemoćno da se sa teškim oblacima bori
elegiju piše o proteklom ljetu
I sa samoćom ne moze da se izbori.

I dok sjedim sama na vlažnoj klupi
I posmatram komadić sunca kako pleše
žalim nostalgično za paletom zlaćanih boja
za nebom što plavo nekada biješe.

Šta to ima u nama ljudima
pa da o zvjezdanim stazama maštamo
dok po kaljavom drumu hodamo,
pa kad do vrhunca stignemo
opet se na početak vracamo.

Šta li je to u nama ljudima
pa žalimo samo kad gubimo
na dobrotu ostajemo nijemi i gluhi
I uvijek prekasno volimo.

Curi polako ovaj trenutak sreće na klupi
K’o sunce jesenje što brzo se gasi
umiru polako dani neproživljeni
a lišće zlatno postaje crno.

O, jeseni, jeseni,
nećeš se jos dugo s vjetrom moći boriti,
I drveće će tvoje odoru izgubiti,
I topla soba hladnoj gošći zimi
postat će nerazdvoji drug
a ja, obični smrtnik
gledati kako život zatvara
svoj krug.


Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.