Kulturno udruženje „Musa Ćazim Ćatić “ dodjeljuje
PLAKETU “Musa Ćazim Ćatić”
Semira Jakupović, Kozarac
za osvojeno peto mjesto na književnom natječaju „Bajramske radosti“ za najbolju bajramsku priču - RIZNICA RAMAZANSKOG I BAJRAMSKOG SJEĆANJA (NARODNI ZBOROVI)

Semira Jakupović, Kozarac

RIZNICA RAMAZANSKOG I BAJRAMSKOG SJEĆANJA (NARODNI ZBOROVI)

Kao djeca, uvijek smo s ushićenjem očekivali Bajrame.I to ne samo zbog bajramluka i para koje smo dobijali za kasice zvane bajram-banke, nego i zbog druženja s članovima familije, odlaska pred džamiju po tubok halve i odlaska na narodne zborove.
A šta su to narodni zborovi, pitat će se mnogi. Ne znam koliko je to bila praksa u drugim dijelovima naše Bosne, ali u mom rodnom Kozarcu smo imali narodne zborove. Nismo ih baš tako zvali, nego smo jednostavno govorili: „Idemo na Bajram.“
Ujutro je muška čeljad uvijek išla prvo u džamiju i, na povratku kući, zijaretila mezarje, a nakon toga bi slijedilo bajramovanje sa ženskim članovima porodice te komšijama i prijateljima. Nakon bajramskog doručka i ručka zajedno, bio je običaj da se u poslijepodnevnim satima ide na Bajram, tj. narodni zbor.
U mom rodnom Kozarcu imali smo takva dva narodna okupljanja za Bajram. Jedan u Kamičanima, nadomak Kozarca, prvi dan, a drugi dan je šetnja i okupljanje počinjalo u čaršiji, pa se protezalo kroz Mutnik i u dijelu zvanom Dera. Stariji su nam pričali kako se nekad i treći dan Bajrama okupljalo u Bešićima. Vjerovatno je prebrz život učinio svoje, pa su prije rata ostala dva narodna zbora.
To je, ustvari, bilo proslavljanje Bajrama sa širom komunom. Tu se sastajalo i staro i mlado, šetajući u oba pravca. Nešto poput korza, ali u toku dana.
Vozilima je na toj određenoj ruti bilo zabranjeno kretanje, što je omogućavalo ljudima da se nesmetano kreću, zastajkuju i bajramuju se s rodbinom, poznanicima i prijateljima. Svako u najljepšoj bajramskoj odjeći. Stari djedovi ili didovi, kako ih zovemo u našem kraju, u besprijekorno čistim odijelima, kao snijeg bijelim košuljama ispod prsluka u čijim se džepićima nalazio džepni sat. Neki gologlavi, a neki su nosili kape.
Bilo je tu i starih nana, koje su na sebi imale novo skrojene dimije i bluze od platna s divnim nijansama sitnih cvjetića, a preko njih pletene jeleke ili veste, ovisno o godišnjem dobu. Na glavi su nosile šamije, okerane na poseban način, koje su uokvirivale njihova smežurana lica, na kojima se ocrtavao život.
Veliki broj ljudi nosio je modernu, kako smo je zvali, evropsku odjeću.
U to doba krojačice su pred Bajram imale pune ruke posla. Jedna od njih bila je i moja tetka, koja se uvijek trudila da nam napravi lijepu odjeću. Spretne ruke krojačica pravile su savršena modna čuda, poput onih na slikama iz modnih kataloga poput Burde. Svako je želio da za Bajram nosi nešto novo, do tada neviđeno, da impresionira i sebe i druge.
Bilo je nekad i šaljivih scena, kada su dvije prijateljice nosile identičnu odjeću. Obično bi se neki šeret našao da to prokomentariše riječima: „Da li ste blizanke?“
Vremenom se i moda mijenjala, pa su najnoviji modni hitovi dolazili iz Trsta i Istanbula. Svako je volio da pomalo iziđe iz lokalnih okvira, pa da obuče i nešto iz drugih zemalja.

Naravno, morali smo imati u svemu mjeru, pa i u izgledu i ponašanju, posebno kada je dužina odjevnog predmeta za žene bila u pitanju.
Svi dani Bajrama uvijek su bili prelijepi, a prvi dan posebno. Ljudi su opušteno šetali, sretni što je ispošten Ramazan iza njih. Dani posta, koji zahtijevaju ustajanje na sehur, post u toku dana, pripremanje iftara, pa odlaske u džamiju, na teraviju, dolazak kući, kratkotrajno spavanje i opet ustajanje na sehur.
Posebno je to bilo zahtjevno u ljetnim mjesecima, kada su ljudi radili u baštama i na njivama, kosili travu, kupili sijeno, savijali ljetinu, želi žito… i mnogo toga još. Ni najveće žege nisu ih mogle natjerati da se omrse, tj. da prekinu post.
I djeca su doprinosila Ramazanu i mogla su post „našiti“, kako su to naše nane znale reći. To je značilo da poste par sati, pa se omrse i opet nastave. I tako se pripremaju za post u ljetnim mjesecima.
S dolascima zime i dani su postajali kraći, pa su i djeca mogla da isposte cijeli dan.
Ono čega se najviše sjećam su Bajrami u kasno proljeće i ljeto, mada se kao kroz maglu sjećam pomalo i zimskih Bajrama. U uspomenama mi dolete čežnjivi trenuci kada se sjetim dugih, hladnih zima, snijega do koljena i utabanih, lugom posutih staza da se ne okliznemo.
Moji roditelji su mi često pričali, a i sama se kao kroz „maglu“ sjećam veselih grupa ljudi koji su na velikim zimskim saonicama i na konjskim kolima znali proći na Bajram. Magloviti dani zahtijevali su i fenjere da se malo put osvijetli, a sve zajedno davalo je zimskom i prazničnom ambijentu još veću čar.
A da se sada malo vratim na narodna bajramska veselja kojih se sjećam. Mi, djeca, jedva smo čekali da stignemo na Bajram. Onaj novac što dobismo za Bajram, idući od kuće do kuće u komšiluku, trebalo je što brže potrošiti. Istina, najbolje bi bilo da ostane u kasicama, ali novac nam nije dao mira niti se mogao dugo „zgrijati“ u vidu štednje.
Na obje strane ceste kuda se šetalo bilo je i suviše mnogo izazova. Sladolodi u fišecima i u kutijicama, boza i limunada, razne vrste poslastica koje je narod zvao „šekerići“ i đerdani od kolačića, kokica, bombona, staklene vune i mnogo toga još. Da ne govorimo o stolovima gdje su se prodavale igračke, razni ukrasi, keramičke vaze, te razni plastični ukrasi poput limuna i narandži, te razne vrste cvijeća.
Stariji su se više zadržavali pored pečene jagnjetine, koja je išla „kao halva“. Neka divna blagost vladala je u zraku, sreća se ogledala na licima ljudi. Mladi su posebno uživali, uzdahe su mamili lijepi momci i djevojke. Ljubavi su se rađale i počinjale da pupaju, a pupoljci se pretvarali u mirisne ruže.
Nakon prvog dana u Kamičanima odlazili smo kući umorni, ali srećni, prepričavajući sve doživljeno. Noću je bilo teško zaspati, što od umora, što od uzbuđenja i nestrpljenja. Jer, čarolija Bajrama još je trebala da traje. Od starijih sam često znala čuti kako s uzdahom govore: „Eh, dragi Ramazan i Bajram, ko živ, ko mrtav do sljedećeg.“ Kao dijete nisam voljela pominjanje smrti, niti sam shvatala značenje tih riječi. Tek kasnije, kada dođeš u određeno životno doba, počinješ shvatati da je smrt neizbježna. I kao što to kaže jedan ajet u suri Pauk u časnom Kur’anu: „Svako živo biće mora smrt okusiti i Nama ćete se poslije vratiti.“
Znalo se dešavati da neke osobe presele baš u doba blagdana, što me je posebno znalo rastužiti. I opet su stariji govorili da dragi Allah, dž. š., najbolje zna i da odlazak na bolji svijet ima posebno značenje za umrlu osobu.
Pa da se opet vratim na proslave Bajrama, koji u mom srcu imaju posebno mjesto, poput dragocjene sehare koja se otkriva samo u posebnim prilikama.
Drugi dan Bajrama bilo je bajramsko slavlje u čaršiji, koje je počinjalo u glavnoj ulici, pa se šetalo sve do Dere i do ugostiteljskog objekta „Kod Babe“, nazvanog po lokalnom ugostitelju koji je najbolje spremao kozaračke kvrguše, toliko popularne u mom kraju.
Cjelokupna atmosfera zračila je ljepotom za sve prisutne generacije. Šetalo se do kasno u noć, a posebno smo se veselili kandiljima na džamijama, koji inače i ramazanskim i bajramskim danima daju neku posebnu čar.
Nakon tri ili četiri dana Bajrama, ovisno o tome da li je Ramazanski ili Kurban-bajram, vraćali smo se uobičajenom, svakodnevnom životu.
Nakon Bajrama svaki dan se činio pomalo monoton i siv. Ipak, ono što nam je grijalo dušu bila je pomisao da će samo nakon otprilike dva mjeseca i deset dana doći Kurban ili Hadžirli-bajram, kako su ga ljudi zvali, po mnogo čemu drugačiji od ramazanskog. Buduće hadžije pripremale su se za odlazak na hadž, a familija i prijatelji su ih pratili na ovo sveto mjesto. Na povratku iz Meke i Medine hadžije su donosile i hedije ili milošte, i za stare i za mlade.
Serdžade i haljine za klanjanje, male boce zemzem-vode, tespihi, kape, divne mahrame, džepni satovi, nakit i mnogo toga još. Stariji su nam znali govoriti kako su hadžije donosile ćabensku zemlju, a to je krna ili kana. Starije žene su za Bajram krnale vrhove prstiju, a to nam je posebno bilo interesantno.
Sjećam se da nam je jednom naš stari komšija, koji je išao na hadž, poklonio neku vrstu igračke u obliku fotoaparata. Mojoj generaciji je sve to izgledalo mistično, taj daleki Istok i Saudijska Arabija o kojoj nismo znali mnogo. Čuli smo da je tamo mnogo vruće, da ima mnogo pijeska i pustinja i da ljudi kroz pustinje putuju na devama ili kamilama, koje u grbama drže rezervoare vode napunjene u oazama. Okretanjem kola na starinskom aparatu smjenjivale su se slike Crnog kamena u Meki, smještenog u istočni dio Kabe, koji obilaze vjernici i pokušavaju da ga dodirnu i poljube i tako se očiste od grijeha. Sve hadžije bile su obučene u identičnu bijelu odjeću, koja simbolizira i vanjsku i unutarnju čistoću, a zove se ihram.
Kurban-bajram je vezan i za žrtvovanje, koje se obilježava prinošenjem žrtve (kurbana) kako bi se vjernici približili Bogu. Za Kurban-bajram moj otac je uvijek klao ovna, a meso se dijelilo familiji, komšijama, rodbini i siromašnima, uz posebne bajram-namaze, posjete mezarjima i čestitanja. U doba djetinjstva uvijek mi je bilo žao ovna kojeg su trebali klati; imala sam sažaljenje, ne shvativši vjersko značenje ovakve žrtve. Rahmetli nana mi je često znala reći da bi za Bajram svi ljudi trebali da imaju mesa za ručak, i siromašni i bogati, i da smo svi pred našim Gospodarom isti.

Spominjala je da će se mehko, bijelo runo sa zaklanog ovna sačuvati za pustekiju, s koje se može klanjati. Zamišljala sam djecu koja sjedaju za sofru i imaju meso za bajramski ručak i sve mi je to onda imalo smisla. Zajedno sa svojom sestrom i braćom dijelila sam kurbane i govorila „halalosum“, a svi koji su ga primali govorili su „kabulsum“ i nagrađivali nas novčanom kovanicom zvanom dinar. Jedan dio kurbanskog mesa uvijek je ostajao u familiji, a ono što mi je posebno ostalo u sjećanju bilo je jelo koje se pravilo od džigerice i zamotavalo se u ovčije „peškire“. Zvalo se bumbarić i mnogi su govorili da je to pravi specijalitet.
Divne uspomene na Bajrame i narodne zborove zasjenio je užasni rat koji niko nije želio. Sve ono lijepo, obavijeno ljepotom, ubrzo će zamijeniti crni oblaci koji su naše živote promijenili za sva vremena.
Posljednji Bajram pred rat bio je sasvim drugačiji od svih onih prethodnih koje sam zapamtila.
Sjećam se, bio je 4. april 1992. godine, prvi dan ramazanskog Bajrama. U zraku se osjećala težina koja je gušila, strah od onog što bi se moglo dogoditi. Studeno proljeće bilo je baš poput hladnoće svijeta bez osjećanja. U komšiluku, samo dva i po sata vožnje od našeg kraja, u Hrvatskoj, rat je već odavno bio počeo. I sama sam bila svjedok vojnih kolona koje su prolazile kroz naše rodno mjesto iz Hrvatske, poput neke opomene šta bi i nas moglo da čeka. Ljudi su sa zebnjom spominjali da se kolone vraćaju s ratišta iz Pakraca, a znalo se šta to znači. Ono što smo nekada gledali na filmskom platnu počinjalo je da se polako odvija pred našim očima.
I dalje smo u svojoj naivnosti vjerovali da to u Bosni nije moguće. „Ne može komšija na komšiju“, govorili su mnogi. Ipak, ubrzo je to naivno uvjerenje bilo demantirano. Na Bajram su nas dočekale vijesti o krvavom Bajramu u Janji kod Bijeljine, a ubrzo je rat počeo i u Sarajevu. TV-vijesti bile su užasne, a mi smo se osjećali kao „bravče pred klanje“. Nikome više nije bilo ni do Bajrama ni do slavlja.
Ubrzo nakon toga, 24. maja napadnut je moj rodni kraj i sravnjen sa zemljom. Mnogi njegovi stanovnici su ubijeni, a među mnogima koji su završili u zloglasnim logorima bili smo i ja i maloljetno dijete. Doduše, okupatori su osnovnu školu i kino-salu u kojoj smo boravili u Trnopolju zvali sabirnim centrom, pa u početku nismo ni bili svjesni njegove opasnosti. Očekivali smo povratak kućama koje su bile sravnjene sa zemljom. Kurban-bajram dočekali smo u logoru, gladni i žedni, bez dragih ljudi, odlaska u džamije i bajramovanja. Znamo koliko je čistoća u našoj vjeri bitna, pa je bilo još teže dočekati Bajram gdje nije bilo nikakvih uslova za higijenu. Nestalo je vrijeme bezbrižnog djetinjstva i mladosti, a čekalo nas je jedno mračno, mukotrpno poglavlje i borba da se sačuva goli život. Poslije odlaska iz logora hajvan-vagonima i izlaska na slobodnu teritoriju slijedile su godine izbjegličkog života. Nije više bilo bajramskih narodnih veselja, ali ljubav prema našoj tradiciji, kulturi, vjeri i običajima ostala je da živi u meni i mnogim drugim ljudima. Čak i hiljadama kilometara daleko od Bosne, u svoja „četiri zida“ gradili smo našu Bosnu i njene običaje i sve ono što smo ponijeli od kuće. Budnim okom pratili smo sve što se dešava s našom domovinom i žudili za onim prijeratnim životom.

Nakon rata moj rodni kraj poče da vida ratne i neprebolne rane. Ogroman ljudski gubitak više se nije mogao namiriti, ali taj neopisiv gubitak još više je ojačao moje zemljake.
Na zemlji pustoši, pepela i krvi počeše nicati novi krovovi i pušiti se dimnjaci. Suviše je bila dragocjena rodna gruda da bi tek tako pala u zaborav i da bi se odustalo od nje. Prkos i ponos bosanskog čovjeka, koji je godinama trpio pritiske raznih režima, niko nije mogao uništiti.
Prvi Bajram nakon prestanka rata povratnici Kozarčani klanjaše u ruševinama Mutničke džamije. Mezarluci u Kamičanima postaše još tužnije mjesto nakon rata i dobiše status Šehidskog mezarja, a džamiju nazvaše Šehidskom.
Godine 1998. prisustvovala sam prvoj kolektivnoj šehidskoj dženazi, koja se svake godine održava 20. jula. Memorijalni centar Kamičani širi se svake godine, a na stotine bijelih nišana svjedoče jednom turobnom vremenu, vremenu agresije na BiH, koji je uzeo svoj „danak u krvi“. Potraga za kostima najmilijih, ubijenih u nevinim devedesetim, i njihovom identifikacijom još uvijek traje, a mnoge majke umiru ne dočekavši da ukopaju jednu kost svoga djeteta i odu mu na mezar. Jedna od njih je i moja rahmetli amidžinica ili strina, koja je za života doživjela identifikaciju i ukop starijeg sina, ali mlađeg nikada. Praznina koju osjećam za ubijenim amidžićima nikada nije nestala.
U Kamičanima, u kojima je nekada prvi dan bilo bajramsko narodno veselje, sada se svake godine 20. jula klanjaju kolektivne dženaze.
Duh Kozarčana, nesalomljiv i hrabar bez obzira na mnogobrojne prepreke, podiže i spomenik nedužno ubijenim Kozarčanima u našoj čaršiji, a trinaest porušenih džamija obnovljeno je u Kozaracu nakon rata. Džamija u džematu Kozaruša obnovljena je prva u manjem entitetu u BiH još davne 2000. godine i nazvana je „Prva džamija nade“.
Bajrami nakon rata više nikada za nas nisu bili isti. I vrijeme i okolnosti donesoše promjene. Umjesto tuboka halve ispred džamije, sada djeca dobijaju posebno zapakovane paketiće za Bajram, poklone u kutijama koje krasi bajramska čestitka „Bajram šerif mubarek olsun“.
Nema više narodnih zborova ni u Kamičanima ni u čaršiji kao nekad, ali mladi naraštaji, uz mudra uputstva starijih, nastavljaju i vjerske i tradicionalne običaje u nekom novom ruhu.
Na munarama kozaračkih džamija zavijore se vjerske zastave, a sve blista i unutra i izvana.
Predramazanski i bajramski vozići, kako sada zovu kolone djece i omladine, ali i pripadnika starijih generacija, najave dolazak naših praznika. Pomenuti vozići oslikavaju uveliko život mog rodnog mjesta. Sve generacije, uključene zajedno, i staro i mlado, prošetaju u svečanoj odjeći.
Tamo gdje su se nepravedno ugasili mnogi životi, opet se rađa život i ostaje na svojoj babovini. Crnilo rata zasjene baloni živih boja i obećavaju neki novi svijet u kojem nema mjesta za zlo, nego samo za dobro.
Pucnjavu zloglasnog oružja zamijene vatrometi, koji šalju poruke ljubavi i mira.
Nakon vjerskih obreda i proslava Bajrama u porodičnom i komšijskom okruženju, poslijepodne se posveti i kolektivnoj bajramskoj proslavi.
Folklorne grupe, djeca svih uzrasta, igraju najljepša bosanska kola i podsjećaju na važnost tradicije na našim prostorima. Ono što su godinama radili njihovi roditelji sada nastavljaju djeca i unuci.
Prelijepe narodne nošnje, koje uključuju satenske i svilene dimije živih boja, lanene i pamučne košulje, jeleke izvezene zlatnim nitima, kerane mahrame, fesove, čakšire i ukrašenu obuću, pravi su praznik za oči.
Lanac se ne presijeca, samo se nastavlja, još čvršći nego što je bio.
Ovdje gdje su padale glave i gdje je sijana smrt od zlotvora ponovo se iznova rađa život. Kozarac, poput ptice Feniks, niče iz pepela. Krila su mu ranjena, ali ne i slomljena.

Osnovna škola u koju sam nekada išla i kasnije radila sada nudi obrazovno okrilje nekim novim klincima koji sa svojim nastavnicima pripremaju bajramski program ispunjen ilahijama i kasidama te izmame suze radosnice mnogih.
Pogled prepun suza često odluta do spomenika u Krkićima, tamo gdje su ispisana imena onih koje je nemilosrdno ubila nečija ruka zbog „pogrešnog“ imena. Zastanem, zagledana u pomalo izblijedjela zlatna slova koja oslikavaju prerano ugašene živote. Proučim Fatihu i krajičkom rukava obrišem suze. Mnogi od njih rodbina, bivši školski drugovi, komšije…
Razmišljam kako je krhak ljudski život i šta ostane od njega. Više ništa nije isto kao prije, svaka radost pomućena je tugom za najdražima kojih više nema. Pomislim na sve one koji Bajrame provode u samoći, bez igdje ikoga svoga… Na one koji ni nakon više od trideset godina nisu našli makar jednu kost, pa je položili u mezar i proučili Fatihu.
Polagano se vraćam kući, u susret starim roditeljima i familiji, i zahvaljujem dragom Bogu što su mi živi. Tamo me još uvijek čeka baklava i puni ibrici i džezve kahve za svakog ko bahne na vrata.
I dok se udaljavam put moje mahale, izdaleka me prati pjesma s narodnog bajramskog veselja:
„Svuda se sunce rađa, I lijepa svaka zemlja, Ali kao što je moja Bosna, Na svijetu ljepše nema…“

Autor: Semira Jakupović