NOĆNE MORE

SEMIRA JAKUPOVIĆ

Tama, plač,
Leševi, garež i jad,
Ruka nevidljiva, steže me i davi,
Ne budim se,
U strahu tresem se…..

Odvode mi oca, braću, djevere,
I muža, ne znam ni gdje
Odvode mi rođake, komšije i prijatelje
Odlaze u nepoznato,
Samo niti života
Od smrti nas dijele.

Ipak, tješim se.
Ne može dugo ovako
Jednog dana rat će stati
I opet ćemo kao nekada
U maju hašlame jesti
I cvijeće mirisati i brati

Bol još svježa, neohlađena,
Nevjerica u očima,
Istina bolna u paramparčad sasuta
Spaljena moja kuća oružjem mržnje
Kuća u kojoj nepravih prve korake
Dokle smo to došli
Drugovi iz školskih klupa?

Spodobo,
Ti mi se u lice smiješ
Crte tvoga lica ja ne znam
Pognute sam glave,
U tebe gledati ne smijem
Ali ti glas pamtim

Rado bih ti sve sasula u lice
I pitala da li je broj ubijenih
U opisu poslova tvojih
Ali ne smijem

Govorom nijemim ćutim
Odričem se hrabrosti
U ime majčinskih osjećanja
Znam da ću umjesto u nebo plavo
Gledati pravo u zemlju
Da život djetetu spasim.

Ti si i večeras
Po ko zna koji put
Nepozvani gost u mojim snovima
Otimaš mi dijete iz naručja
Guraš me vrhovima kundaka

Jednom rukom držiš uplakano dijete
Iz usta se širi zadah lošeg vina
Ja očajno pištim,
“Ubij mene, samo mi ostavi sina!”.

Ječi moj glas,
Odbija se od litice šumovitih planina
Ti si sudac,
ti odlučujes o našim sudbinama

Da li te je sram,
Da li će ljudstvo pobijediti vojničku oholost
Hoćes li i meni i sinu mom
darovati život i samilost..

Ti se i dalje naslađujes mojim čekanjem
Jednom rukom ga držiš likujući,
Drugom bjesomučno, slavljenički
Pucaš u zrak, zrak, zrak…..
Dok na sve pada mrak, mrak, mrak…

U cik plave zore
Zakuca proljeće na prozore
I otjera noćne more.

Tresem se,
Oblivena znojem
Da li to sobu okupanu suncem
Ispunjava dječije disanje?

Polako dolazim sebi,
Ne, nije to stvarnost,
Ne, ne može biti
To su samo noćne more