Sve moje tuge
Autor: Meho Jakupović
Sve moje tuge, počinju krajem maja.
I tako dan za danom, svaki zaboli isto.
Usahla, posljednja suza i august isprati do kraja,
beskrajne ćilime zelene i nebo k’o safir čisto.
Sve moje tuge, počinju krajem maja.
Ne, ne može ništa danima, da mi odagna tugu.
Ni nebo kad se rasplače, krupnim kapima kiše,
i na tren zastane i oslika najljepšu šarenu dugu.
Ovoj julskoj ni djeca, ne raduju se više.
Ne, ne može ništa danima, da mi odagna tugu.
Obeščašćena mjesta, gdje su se igrale vile.
Sve u ime zločina, kako oca tako i sina.
Ugašene, tek otvorene oči, novorođene Biljanke Amile.
Kad pomiluješ unuku, preovlada li gorčina?
Obeščaćena mjesta, gdje su se igrale vile.
A onda u snove dođu, posebno draga bića,
onako nenajavljeno, poput proljetne kiše.
U nepoznato odlaze rijeke, golobradih mladića.
Znam da se nikad, nikad, nećemo vidjeti više.
A onda u snove dođu, posebno draga bića.
Krajem maja, počinju sve moje tuge.
Želim te ponovo vidjeti, vjerujem da ćeš doći,
strpljivo ću te čekati, na našem kraju duge.
Samo još jednom da vidim, toliko drage mi oči,
Krajem maja, počinju sve moje tuge.
Meho Jakupović
