Mnogi u dijaspori ovih dana intenzivno planiraju godišnje odmore. Jedni planiraju dolazak u domovinu jedni odlazak u posjet rodbini širom ovog dever dunjaluka, jedni ko zna gdje.... Prije nego li išta isplanirate dragi moji Bosanci i Hercegovci pročitajte ovu poučnu priču i razmislite dobro kud da odete na godišnji odmor....
Znala je da dolaze. Znala je da dolaze ima 6 mjeseci i nije brojala dane. Dani su se sami brojali. Čekala je na ovo više od 7 godina i spremala se. I bojala se da spremna nije bila. Midu, svog sina, nije vidjela više od 5 godina, snahu više od 7, a djecu nikad, osim na slikama. Kad su najavili da dolaze, a to je bilo za 6 mjeseci, k'o da su je zatekli. K'o da dolaze sutra. Vrijeme brzo leti, mislila je. Ustala je sa kauča i počela pospremati kuhinju. Od nervoze. Zapaljivala je vec zapaljenu cigaru. Prvo nije imao para, nekoliko godina, dok se nije snašao, a poslije nije imao vremena kad se snašao, razumjela je Nura američke priče, mada u Americi nikad nije bila. Ali znala je da će doći, kad tad, ali će doći. Pripreme za doček su, zapravo, počele već sutradan. Treba okrečit, nove jorgane za djecu kupit, nakuhat hrane. Znala je dobro šta Mido voli, šta je volio. Vratila joj se volja za životom. Jel' rano za krečenje? Jest, ali nije za dogovor. Našla je majstora od četke i detaljno ugovorila datum. Stan će biti k'o nov, sedam dana prije njihovog dolaska. Ni pušit neće u stanu. Ide na balkon. Da djeci ne smrdi, razmišljala je.
Proleti 6 mjeseci k'o dlan od dlan i sad su se samo sati brojali do dolaska Mide i njegovih. I njenih. Novi jorgani, forange, stolnjaci, cvijeće na balkonu, sve je bilo uredno i spremno. Najradije bi ovih nekoliko dana otišla da spava kod nekog drugog, da ne naruši ovaj red pospremljen za njih. Da počne kuhat još je rano, ali nije da se i frižider napuni. Rano je jos za sve, ali bi najradije sad počela i ne bi stajala dok se oni ne pojave na vratima. Kupila je i dvije nove svilene košulje kod Kineza. Sebi inače nije ništa novo kupila ima 5 godina. Ne treba joj. Da se djeca ne prepadnu, mislila je. Poslije je kupila i dvije suknje, pa 2 dana prije dolaska zakazala kod frizera i trajnu .. Eto, kak'a sam, trajnu nisam dala skoro 10 godina. Pripreme za doček njenog sina Mide i njegovih kod Nure su trajale 6 mjeseci. Najteže je bilo zadnja 4 dana pred njihov dolazak. Oka nije mogla sklopiti. Od kad joj je umro Ramiz, a ima tome 4 godine, nije više razmišljala. Nije htijela, al' misli su same išle. Nije Mido mogao tad doći na dženazu ocu. Kaz'o je da mu nisu dali u firmi. Čim dođu, dobro, ne isti dan, nego sutra, idu na groblje.
Volio je Mido oca više nego nju i bio vezan za njega. Tako je planirala, to bar može planirat, a ostalo nek oni sami odluče. Sve što je zamislila učinilo joj se neprikladnim, tako da je odustala od bilo kog plana. Nije tačno znala ni koliko ostaju, mada joj je Mido na telefon rekao, da će poslije malo na more, da djeca vide. Sačekala ih je na aerodromu i rezervisala dva taxi-ja. Jedan je malo, mislila je.
Midu je odma' prepoznala! Jest da je smrs'o i malo se uozbiljio, al' je to onaj njen isti Mido, k'o da ga je juče vidjela. Snaha se udebljala i sad se boji u crveno i trepće očima više nego nekad. Djece ne može da se nagleda. Djece njenog Mide. Samo da je Ramiz živ da vidi djecu, mislila je i plakala, od sreće ili žalosti, nije znala, ali je plakala. Nisu tu noć sjedili dugo. Umorni od puta, svi su brzo zaspali. Nura je čekala zoru, ko zna koju tih dana, osluškivala hoće li ko ustat da kafu pristavi, da doručak spremi. U stanu je bilo hrane ne za 4 gosta, nego za 40, najmanje. I to kakve! Djeca valjda isto vole što i Mido. Gosti su ustali oko 12. Kafa se popila, a Nura nije skidala oči sa unućadi, pa joj se učinilo da se zbog toga djeca osjećaju nezgodno, te da je i ne gledaju, a od stida između sebe pričaju americki. Znaju oni i naš, objašnjavao joj je Mido, slabo govore, al' razumiju. Amerikanci su ti oni, moja stara. Nek su ti samo živi i zdravi, pa bili i Amerikanci, rekla je Nura. Nakon doručka svi su otisli. Djeca su pitala ima li neki restoran gdje se može pojesti hamburger i frenč frajz.
Vratili su se kasno. Nura nije spavala i čula ih je, al' nije htjela izlaziti iz sobe, da im ne smeta. Sutra je isto bilo. Pričala je malo sa Midom, uz kafu, i pokazivala mu na zidu slike koje je stavila, a koje joj je on slao iz Pensilvanije. Uz slike je bila i karta Svijeta na kojoj je penkalom Nura povukla liniju od Pensilvanije do Kozarca. Mido je pušio cigaru za cigarom, a snaha požurivala familiju da ne zakasne u obilazak grada. Vratili su se opet kasno. I opet je Nura čula al' nije izlazila.
Sutra joj je uz kafu snaha pričala kako je ovdje sve prljavo i primitivno, a da kod njih u Americi toga nema. Mido je dodao da više nema stare raje, djeca su između sebe pricala američki i slušala neku muziku na ušima. Poslije su svi opet otišli. Sutra su rekli da idu na more, a snaha je dodala da će sa svojim roditeljima, koji su inace živjeli sa njima u Pensilvaniji, dogodine ići u Las Vegas, a ne u Bosnu, jer je ovo veliki primitivizam.
Uspjela je na odlasku samo da Midi da kovertu sa parama i da mu kaže, da te pare više njemu trebaju nego njoj. Poslije je Mido vidio da su to bile pare koje je on njoj slao, a i nešto više. Na kraju su rekli da će se možda vraćati u Kozarac na povratku, ako budu imali vremena. A očito da vremena nisu imali. Da je ne bi zvali da ide sa njima, rekla je prije da neće ići, jer ne podnosi vručinu i da za nju u ovim godinama nije more, te da se oni dobro provedu.
Kad su otišli sjetila se da nisu otišli Ramizu na mezar, te je odlučila da sama sutra ode i sve mu ispriča. Nije im ni rekla da je do Ramiza zakupila sebi parcelu i da se ne sekiraju, ako joj sta bude. Sjetila se poslije da mnogo šta nije rekla, što je htjela. S jeseni, u Kozarcu brzo padne mrak, vec oko 5. Sjedila je Nura u mraku pored otvorenog prozora i razmišljala o njenom Midi i njegovim. Mislila je kako je njima teško samima, negdje daleko u Pensilvaniji.
Priča za razmišljanje
