Izdvajamo

 

Bivšem logorašu Fikretu Aliću, čija je fotografija ispred žičane ograde logora Trnopolje obišla svijet 1992. godine, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske odbilo zahtjev za priznavanje statusa žrtve ratne torture. Zbog toga se odlučio na tužbu.

U Rješenju Odjeljenja za boračko- invalidsku zaštitu Gradske uprave Prijedora se navodi da se “iz navedenih potvrda ne vidi da je imenovani u periodu od 14.06.1992. Do 13.08.1992. godine boravio u kako navodi Keratermu i Trnopolju niti da je nad njim vršen bilo kakav oblik ratne torture.” Nedugo nakon toga, žalbu gospodina Alića zvanično je odbilo i Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS.

Nelogičnost čitave situacije pokazuje stav Ministarstva da gospodin Alić ne posjeduje "odlučujući dokaz", odnosno da kao logoraš nije zaveden u službenu evidenciju Republičkog centra za istraživanje rata, uprkos tome što se u ovom specifičnom slučaju radi o nespornoj i opštepoznatoj činjenici da je ovaj čovjek boravio u logoru i pretrpio torturu čemu svjedoči i ranije spominjana fotografija koja je svjetski poznata.

Fikret Alić u izjavi za BUKU kaže da je nakon odbijenice u Prijedoru očekivao da će nadležno Ministarstvo prihvatiti njegov zahtjev da mu se prizna status žrtve ratne torture. Ipak, kako kaže, dobio je još jednu odbijenicu, nakon čega se odlučio zatražiti pravnu pomoć i pravdu potražiti na sudu.

"Oni su mene odbili trvrdeći da ja ne posjedujem dokaze da sam bio u logoru. Pošto sam ja izašao u avgustu u periodu kad su iz logora uspjeli izaći žene i djeca oni mene nisu evidentirali i sad tvrde da me nema u registru logora iako su me evidentirali i u crvenom križu i iako imaju i fotografije koje pokazuju da sam ja bio tu", rekao nam je Alić koji se nada da će tužbom biti u nekom dijelu zadovoljena pravda.

Pomoć Aliću pruža organizacija TRIAL International sa čijim pravnim savjetnicima je i uputio tužbu Okružnom sudu u Prijedoru. U ovoj organizaciji se nadaju da će to napokon rezultirati priznavanjem patnje koju je on preživio.

"Nažalost, priča gospodina Alića oslikava višegodišnju borbu mnogih žrtava ratne torture, koji pokušavaju da ostvare status u Republici Srpskoj. Zakon o žrtvama ratne torture Republike Srpske u sebi sadrži brojne restriktivne odredbe, posebno kada je riječ o dokumentaciji koja je neophodna za dokazivanje pretrpljene torture, koje u praksi žrtve sprječavaju da traže i ostvare status. Pored toga, rok za mogućnost podnošenja prijave za priznavanje statusa žrtve ratne torture prema ovo Zakonu ističe naredne godine, te se postavlja pitanje koliko žrtava će zaista uspjeti ostvariti svoja prava u tako kratkom periodu", rekli su nam iz ove organizacije.

6yka.com

Nismo stigli pobjeći prije čišćenja.

Za mlade da pojasnim šta je to čišćenje. To je kad vojska traži žive i koga nađu ubija, a ponekog su odvodili u logore.

Iz trapa smo slušali kad vojnici govore "Da mi ga je vidjeti živa, nož će mi zarđati".

Mi smo u skloništu (trapu) pokušavali ostati tihi u strahu da nas ne pronađu. Moj otac Bejdo i Asimov otac Vahid su bolovali astmu. U trapu koji je bio negdje 1,5 x 2,5m a visine nekih 90cm, a nas 13. Bilo je jako zagušljivo i kad se sjetim da smo i nuždu vršili tu, pitam se kako su njih dvojica uspjevali kašalj zabušavati. Ovo pišem i plačem...

Nijaz Huremović