Izdvajamo

 

Kozarac će ostati Kozarac, mijenjali su se napadači, ali on je tu kao što je i Kozara. Uvijek su i bili tu... Kozarački kamen je na istom mjestu, isto sunce grije. Promjena kroz historiju je bilo, vojske su prolazile, a buntovni Kozarac je ovdje... Ponosan je dok nam to govori bivši poslanik u Narodnoj skupštini RS-a Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika u Kozarac. Najveći mali grad na svijetu podno Kozare oživio je i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, a ništa nije izgrađeno i napravljeno bez učešća samih Kozarčana. Formulu uspjeha otkrili su prije nekoliko godina: nikada sebi nisu ni postavljali besmisleno povratničko pitanje Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je, ustvari, tvoja?


Dobro bacao bombe i...?

"Ali, ovo je Republika Srpska, govorili su nam. Pa neka je, šta sad, za mene je ovo moja škola u koju sam išao ja, ići će i moje dijete i tačka. I tako je i bilo, govori Čirkin i nastavlja: "2001. godine sam donio crno na bijelo rješenje iz Vlade Republike Srpske prema kojem smo obnovili rad škole i izmijenili njen naziv Rade Kondić".

-Pitali su me šta smeta Kondić narodni heroj, a za mene je ipak ta historija upitna. Pito,sam šta mi sad djecu trebamo učiti da je, on bio heroj,a on samo dobro bacao bombe, ima Ii to smisla. Hajde da je Nikola Tesla, razumio bih... tako smo prepraviii naziv škole u Kozarac", pojašnjava Čirkin.
lako je mislio da je odavno prihvaćeno da svi imaju pravo govoriti, svojim jezikom, pisati svojim pismom, moliti se svom Bogum, shvatio je, kaže, da je kod nas i to ispolitizovano.

Ipak, nastavnik u kozaračkoj školi Amer Memić kaže da predaje bosanski jezik: "Svoj jezik zovem tako to je moje pravon. A u đačkim knjižicama Seadovo troje djece koja su išli u tu školu, uredno piše bosanski jezik. Kozarčani, dakle, rade i grade, pričaju bosanski jezik, nekako najtvrđe, pa i s onim mekim ć. "Kozaraćka maćka ćetiri metra dugaćka, to je naš lokalni dijalekt po kojem smo specifični, ali, opet, ako idemo šire u etimologiju našeg jezika, primijetit ćemo da slične karakteristike imamo i drugdje u bosanskim sredinarna", govori Memić.

Poznaje Memić dobro historiju svoga grada pa nas podsjeća da se Kozarac prvi put pominje u 14. stoljeću kao središte Sanske župe, a nedugo nakon toga proglašen je slobodnim kraljevskim gradom. Kaže da tragove srednjovjekovnog Kozarca ne možemo danas naći, jer su ga Turci porušili. "Kozarac dobija veći značaj tek u 18. stoljeću, kad je turska imperija izgubila prostore u Hrvatskoj, veliki broj Bošnjaka s tih prostora naseljava ovaj dio Bosne.

Kozarac postaje kapetanija, a to i ostaje do polovine 19. stoljeća. Iz tog razdoblja danas imamo Kozaračku kulu", govori Memić. Napominje da je Kozarac kroz historiju imao značajnu stratešku ulogu za odbranu Bosne i Hercego-vine: "Često smo bili prvi na udaru svih onih koji su imali odredene aspiracije prema ovoj državi". Ispričao nam je i dvije od mnogih legendi koje se vežu za ovaj grad.

Jedna se odnosi na turbe šehida koji je učestvovao u bici na obroncima Kozare. "Poslije bitke je uzeo svoju odrubljenu glavu, jahao, a na mjestu gdje pao, narod mu je sagradio turbe. I dan-danas ljudi dolaze na to mjesto da se mole. Ne samo muslimani nego pripadnici drugih konfesija, možemo vidjeti ostatke svijeća", pri-ča Memić.

Mehmedova crkva

Druga legenda koju nam on prenosi stara je 120 godina, a govori o nesretnoj ljubavi Kozarćanina Mehmeda Kulašića i Austrijanke Marije Schmutzer. "Mehmed je radio u pilani na imanju Schmutzerovih, naočit momak koji je brzo zapeo za oko ljepotici Mariji... I tako, spontano, kao što to biva u najljepšim bosanskim baladama, rodila se ljubav, zabranjena, ali strasna! Ubrzo je Marija zatrudnjela i u tajnosti rodila dijete", priča nam Memić.

U strahu od patrijarhalne sredine, novorodenče je Marija ostavila u mezarju kozaraćke Mutničke džamije. Međutim, dijete je pronađeno zamotano u novine na njemačkom jeziku i tako se saznala istina, a u kozaračkoj čaršiji je pukla priča i velika sramota zadesila je kuću uglednih i bogatih Schmutzera. Prema legendi, Mariju je otac poslao u Austriju, a u ime okajanja kćerkinih grijeha, na brdu iznad imanja, na obroncima Kozare, sagradio je malu crkvu koju narod kasnije nazva Mehmedovom.

"To mjesto kasnije posta okupljalište sretnih i zaljubljenih, a priča postade i ostade kozaračka legenda koju generacije prepričavaju", kaže nam Memić. A generacije će u budućnosti prepričavati i kako je u njihovom porušenom Kozarcu tekla obnova vjerskog života nakon agresije na BiH, kada je, kažu Kozarćani, sa svakom uspravljenom munarom rastao i moral. Do sada je obnovljeno 12 džamija. U ćast ubijenih Kozarčana tokom agresije podignuto je spomen obilježje s imenima 1.226 Bošnjaka, Memić nam naglašava "nevinih, nisu učestvovali u ratu, ubijeni su samo zbog svog imena"... Sead Čirkin je i član Organizacionog odbora Inicijative za Općinu Kozarac. To je, kaže, kapitalna investicija jer je bez lokalne samouprave vrlo teško živjeti oviseći samo o nevladinom sektoru, raznim društvima, sportskim, folklornim, planinarskom, ako nema institucije koja stoji iza toga.

Ljudi se manje smiju

"Ta institucija je opština. Suočeni smo sa apsolutnom devastacijom uloge Kozarčana u razvoju Kozarca. Sve ključne odluke donose se u Prijedoru, obično nepovoljne po nas. Vrlo malo se ulaže iz gradskog budžeta ovdje", govori Čirkin
Zato su Kozarčani sve do sada radili sami, uz pomoć ili federalnih institucija ili međunarodne zajednice. "Ključni je problem što Prijedor najviše finansijskih benefita ubire u Kozarcu, a to nam se ne vraća. Više od godinu njihov odgovor je šutnja, ali mi borbu nastavljamo", govori Čirkin.

Postoji priča koja kaže da su Kozarčani pitali i Milorada Dodika, tada entitetskog predsjednika, kakve su šanse da se odvoje u zasebnu općinu, a da im je on odgovorio kako je to nemoguće jer se ne mogu sami finansirati. Onda su ga upitali, s obzirom na to da su imućni, koliko košta Banja Luka... Ali, to je vjerovatno samo šala. "Zapravo je nama vlada Mladena Ivanića dala takav odgovor. Rekli su da Kozarac ispunjava sve uslove, ali da ih brine ekonomska održivost. To je bio korektan odgovor, sva privreda je tada ovdje bila devastirana", podsjeća Čirkin. Za sve ove godine je taj problem riješen, kaže naš sagovornik i tvrdi da bi Kozrac ekonomski bio vrlo održiv. On to smatra neupitnim. "Nas bi sigurno taj status ekonomski pogurao. Više mladih bi ostajalo ovdje, riješili bi brojne infrastrukturne probleme", poručuje Čirkin.

Ranije je, smatra, bilo puno više optimizma. Tokom ovih dvadesetak godina to se gubilo: "Ljudi se manje smiju, ne govore o budućnosti. Puno dijaspore je obnovilo kuće, obnavljali su Kozarac zajedno s ljudima koji žive ovdje. Možete napraviti ne znam ti kako lijepu kuću i grad, ali ako se tu ne živi..." Puno vremena prošlo je, kaže, od rata, time se trebaju baviti historičari i sudovi, incidenata o kojima se priča je sve manje i to se davno trebalo prevazići. "Ključni problemi su budžet, pristup finansijama, ubiranje poreza... Tu se bitka bije, incidenti se dešavaju u novčanicima i džepovima. Iz Kozarca je puno djece diplomiralo na raznim fakultetima i skoro svi su otišli, a preko toga se prelazi", kaže čirkin.

Nijaz Huremović se u Kozarac iz Nizozemske vraća 2005. i to mu je, kaže, rođendan. Šali se da je bio bezobrazan što je ostavio djecu i pobjegao. "Tamo nisam mogao izdržati psihički, zdraviji sam ovdje. Četiri tablete sam dnevno pio, sada ne popijem toliko ni za dva mjeseca", govori nam Huremović i dodaje da se bavi "internetisanjem".


Boljih ljudi nema

"Moj sin je ostao živjeti u Nizozemskoj i otvorio portal kozarac. eu. On mi je rekao hajde, tata, objavi nešto, narod voli sliku. Na početku sam to bojažljivo radio, ali onda sam vidio da to raja gleda, govori Huremović.
Prisjeća se komentara podrške: "Uslikaj masiraču nasred njive, samo nek' je iz Kozarca", glasio je jedan od njih. "Puno je našeg naroda vani, meni je sin pokazivao statistiku, imamo preglede iz cijelog svijeta. Gdje me gleda neko u Japanu, majko mila", šali se ovaj Kozarčanin. Kaže da slika i prati sve. Ide po zaseocima, sokacima, razgovara s ljudima, pazarni dan četvrtkom u Kozarcu mu je obavezan. Ipak, zimi je, govori, pusto. Ima dana kada uspije uslikati samo jednu osobu napolju. Cijeni da Kozarac sada ima oko četiri hiljade stanovnika, ali da je ta brojka ljeti viša i za četiri puta.

"Pored najboljih svjetskih ljetovališta, biraju Kozarac. Čovjek mi priča, živi u Švedskoj, dođe ovdje na sedam dana, djeca mu govore što ne bi isli u Tursku, na pucketanje prstima, konobar leti, nosi sve. A on njima kaže ja kad dodem u Kozarac i čujem gdje si, jarane, šta ima, ma nosi cijelu Tursku i ljetovanje..." , prenosi nam Huremović. Uprkos toj velikoj ljubavi prema zavičaju, mnogi se, kaže, neće vratiti: "Pravili su kuće i sad ih prave. Ali, ljudi se kada odu u penziju, plaše bolesti, plaše da im neće imati ko pomoći. A tamo su bliži djeci. Razlika je i u tom bolničkom krevetu".

Kozarčane opisuje kao nevjerovatno ljute, a istovremeno blage. Za njega, boljih ljudi nema. "Merhametlije raje nema od Kozarčana. Milion akcija sam napravio ovdje, uvijek se skupe pare i za oboljele i za šta god treba. Nigdje ovdje put nije asfaltiran a da nisu mještani učestvovali pa i 60 posto, govori on. Iako je tokom rata u BiH bio u logorima i morao otići iz Kozarca, kaže da mrziti ne zna, ali da ne zaboravlja.

"Nema ovdje netrpeljivosti, bar ne u toj mjeri u kojoj se misli da ima. Nisam to doživio već desetak godina. Bilo je slučajeva kad postavimo zastave BiH, policija dođe da se skinu, kao, nemamo dozvolu", priča Huremović. Ali, dodaje, zastave BiH na određenim mjestima stoje stalno, a uz dozvolu se postavljaju i za 1. mart. Prepune ulice, bašte, bazeni, nove kuće, izmaštane tamo negdje, a napravljene ovdje, gužva automo-bila s inozemnim registarskim ozna-kama i vjenčanja kojih nije ni bilo ako nisu u čaršiji. Tako nam mještani opisuju ljetni Kozarac. Kozarčani kažu da je inat njihov grad napravio još ljepšim i boljim nego što je bio, ali da je zimi pusto te da Kozarac oživi tek ljeti s dolaskom dijaspore.

Autor Dženisa Zukančić/DANI

"U svojoj sam sobi našao odgovor na pitanje: koji je ključ uspjeha? Plafon mi kaže da je ambicija visoka, prozor mi reče pogledaj svijet, sat reče da je vrijeme zlato, ogledalo mi reče: ne sudi nikoga po vanjštini, vrata mi rekoše: gurni jako da bi dostigao svoj cilj, i na kraju, pod mi reče: ostani skroman, ti si samo stvorenje."

Meša Selimović