Kod kuce sam u Kevljanima, sa porodicom. Gledam proz prozor prema sjeveru. Tamo bi trebala biti zemlja od komsije Mustafe. Preko zelene trave u basti, izmedju drveca trci bijeli kunic kao da ga lisica tjera. Prva pomisao je da trci da doceka prijatelja kojeg ocekujem. Prelazim u drugi dio sobe i kroz bijele store na prozoru vidim sjenku koja se priblizava kuci. Mislim da je u pitanju prijatelj, drago mi je da dolazi. A on se onda brzo baca prema prozoru poput komandosa u akciji i staklo na prozoru neocekivano eksplodira u million komadica. U tom momentu se trgnem iz sna.
Pokusaj da opet zaspem ne uspijeva. Gledam sina kako mirno poput andjela spava pokraj sebe, u obnovljenoj porodicnoj kuci u Kevljanima. Desetak dana ranije sjedio sam sa komsijama, Zaimom i Elvirom, u njihovoj avliji. Elvir je pripremio rostilj a Zaim donio domaci ajvar. Hvali ga, kaze on ga vario. Ne mogu sjesti dva logorasa a da prica ne krene nazad u 1992., u Omarsku. Zaim i Elvir su prezivjeli logor Omarska, ali mislim da se tamo nisu zavracali jos od 1992. Zaim, radnik rudnika Omarska, zavrsio je opet na radnom mjestu, ali ovaj put kao logoras, nepunih sedam dana po izlasku iz zadnje radne smjene. Po “povratku” na staro radno mjesto bivsi radni kolega ga je jednom pozvao u stranu da porazgovaraju.
“Nije lista licno, ali vi vise necete ovdje zivjeti. Ovo ce biti Srbija”.
A sve je bilo vise nego licno.
Skoro trideset godina kasnije, vecina jos uvijek ne moze izustiti “sta vam uradismo”. Vecinom se odgovornost prebacuje na tajanstvenog krivca rijecima, “ko nam ovo uradi”! Skoro svi koji su bili vojno aktivni u to doba a s kojima sam nakon rata razgovarao - ukljucujuci i komsiju s kojim svako malo procaskam – kazu da su spasavali ljude. Jednom prilikom po povratku iz Svicarske Zaim tako naidje na drugog bivseg radnog kolegu koji mu rece, “Ja sam tebe spasio”.
“Kako si me spasio kad nisi bio [u Omarskoj]?” upita ga Zaim.
“Pa upravo zato [sam te spasio]”, odgovori kolega.

Kemal Pervanić

Nastavice se.