Izdvajamo

 

Kod kuce sam u Kevljanima, sa porodicom. Gledam proz prozor prema sjeveru. Tamo bi trebala biti zemlja od komsije Mustafe. Preko zelene trave u basti, izmedju drveca trci bijeli kunic kao da ga lisica tjera. Prva pomisao je da trci da doceka prijatelja kojeg ocekujem. Prelazim u drugi dio sobe i kroz bijele store na prozoru vidim sjenku koja se priblizava kuci. Mislim da je u pitanju prijatelj, drago mi je da dolazi. A on se onda brzo baca prema prozoru poput komandosa u akciji i staklo na prozoru neocekivano eksplodira u million komadica. U tom momentu se trgnem iz sna.
Pokusaj da opet zaspem ne uspijeva. Gledam sina kako mirno poput andjela spava pokraj sebe, u obnovljenoj porodicnoj kuci u Kevljanima. Desetak dana ranije sjedio sam sa komsijama, Zaimom i Elvirom, u njihovoj avliji. Elvir je pripremio rostilj a Zaim donio domaci ajvar. Hvali ga, kaze on ga vario. Ne mogu sjesti dva logorasa a da prica ne krene nazad u 1992., u Omarsku. Zaim i Elvir su prezivjeli logor Omarska, ali mislim da se tamo nisu zavracali jos od 1992. Zaim, radnik rudnika Omarska, zavrsio je opet na radnom mjestu, ali ovaj put kao logoras, nepunih sedam dana po izlasku iz zadnje radne smjene. Po “povratku” na staro radno mjesto bivsi radni kolega ga je jednom pozvao u stranu da porazgovaraju.
“Nije lista licno, ali vi vise necete ovdje zivjeti. Ovo ce biti Srbija”.
A sve je bilo vise nego licno.
Skoro trideset godina kasnije, vecina jos uvijek ne moze izustiti “sta vam uradismo”. Vecinom se odgovornost prebacuje na tajanstvenog krivca rijecima, “ko nam ovo uradi”! Skoro svi koji su bili vojno aktivni u to doba a s kojima sam nakon rata razgovarao - ukljucujuci i komsiju s kojim svako malo procaskam – kazu da su spasavali ljude. Jednom prilikom po povratku iz Svicarske Zaim tako naidje na drugog bivseg radnog kolegu koji mu rece, “Ja sam tebe spasio”.
“Kako si me spasio kad nisi bio [u Omarskoj]?” upita ga Zaim.
“Pa upravo zato [sam te spasio]”, odgovori kolega.

Kemal Pervanić


Nastavice se.

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.