Izdvajamo

 

Klix.ba vam predstavlja kratki film posvećen povratnicima u entitet Republika Srpska.

To je priča ispričana iz jednog drugačijeg ugla o problemima, bolu i osjećaju napuštenosti povratničke populacije koja je diskriminisana na različite načine. Film je koncipiran kroz pripovijed Sudbina Musića, povratnika, novinara i aktivistu za prava povratničke populacije u RS-u.


Proljeće je 2021. godine. Prošlo je gotovo dvadeset godina nakon što su se prvi prijedorski povratnici počeli vraćati na mjesta odakle su protjerani 1992. godine. Prolazeći kroz bošnjačka mjesta u Prijedoru lako se može zaključiti da je povratak ozbiljno doveden u pitanje. U samo jednom selu u Prijedoru prije rata živjelo je više od 2.500 Bošnjaka. U najvećem valu povratka, od 2003.-2007. u istom mjestu bilo je najviše 468 povratnika. Ostali su primorani nastaviti voljeti svoje rodno mjesto iz svog radnog mjesta u Njemačkoj, Danskoj, SAD-u, Kanadi i iz drugih zemalja.

Josip Pejaković u monodrami o izbjeglicama kaže da je za njih najvažnije imati šator. Upravo je šator ono što su neki pružili povratnicima Bošnjacima i pomislili da je to dovoljno i to u mjestu čija zemlja i danas krije grobove i grobnice. Istina, dodijeljene su i poneka kuća, motokultivator, i sve je to uredu, čak i pohvalno. Međutim, poneka kuća i motokultivatori morali su biti samo osnova, a ne suština i svrha povratka.

Mnoge politike u Bosni i Hercegovini su pale upravo na kreiranju te suštine. Ekonomske prilike, zatim vjerski, kulturni i prosvjetni život su od veće suštinske vrijednosti od bilo čega drugog. Nominalno, očekuje se da većinu toga povratnici sami rješavaju i vode borbu protiv diskriminacije.

Danas, malo ko se brine što bošnjačka djeca u Prijedoru uče po srpskom nastavnom planu i programu, što su prisiljeni da obilježavaju slave i ostale praznike koje poštuju, ali ih ne doživljavaju svojima? Na takve pojave ne mari ni međunarodna zajednica, kojoj bi cilj trebao biti društvo bez diskriminacije. Koga je briga to što u pokušaju da organizuju besplatnu ekskurziju omladine u većini mjesta ne mogu popuniti ni manji autobus?

Priče o ratu

Povratnicu su skupo platili prošli rat. Izgubili su očeve, braću, rođake, majke, sestre, bebe... O kućama, urušenim snovima, životima da i ne govorimo. Zato je riječ rat najskuplja i najteža u povratničkim mjestima, gdje i dalje ledi krv u žilama.

Tomašica je skrila hiljade duša, i Bog zna koliko ih još kriju ostale grobnice za koje se i ne zna. Zato bi politike iz Sarajevo morale misliti na osjećaje ljudi povratnika kad spominju rat. Kako zaštititi te ljude da opet ne dožive istu sudbinu? Ako ih se ne štiti u miru, kako ih zaštititi u ratu? Zašto se u miru, kada povratnici doživljavaju napade, u tim mjestima istog dana ne "sjati" politička i društvena elita, da kaže svim stranama da ti ljudi nisu sami, da nisu zaboravljeni.

Konačan udarac

Samo jedna prijedorska mahala broji 38 prelijepih, a praznih kuća. U preostalima su većinom samci, često stariji od 60 godina. Selo nema prodavnicu pa se za najosnovnije ide do grada. O organizovanom kulturnom i drugom životu se nema šta pisati, jer gotovo da ne postoji. Sve ukazuje na to da povratak, nažalost, zbog tromosti sistema i nerazumijevanja njegove suštine vjerovatno nije uspio. I kako danas gledati u ljude koji su ne tako davno morali nositi bijele trake, proći Omarsku, Keraterm, Trnopolje i druge adrese teških stradanja. Neko je kriv što je to tako. Neko je kriv što povratnici i danas strahuju i bivaju meta zastrašivanja. Rijetki su koji glasno o tome govore i brane ih, sa njima su svakodnevno. A mnogi šute i ocjene o stanju povratnika donose sa "sigurne udaljenosti", često ne mareći za posljedice, niti vlastite izjave.


klix.ba

"Mi smi pripadnici Srpskog naroda i osuđujemo kompletno etničko čišćenje i zločine koje su počinili zločinci iz našeg naroda. Mi se zalažemo za zajednički život i Bosnu i Hercegovinu i želim da naša djeca žive zajedni sa svim našim narodima u BiH. Ja sam Klaudija Pecalj i rodom sam iz Zenice, a moj muž je Milan Pecalj. Husein Ališić je napisao knjigu na engleskom jeziku i u toj knjizi piše o mom mužu. Za vrijeme rata, Husein je živio u Banja Luci i moj muž je sve naše dokumente dao njemu da bi on izašao sa svojom porodicom vani. Milan je čuvao Huseinovog brata koji je bio pretučen i nije se bojao da pomogne prijatelju Bošnjaku.
Ja sam rođena u Zenici među Hrvatskim i Bošnjačkim narodom i žao mi je za sve što se desilo u ratu, jer ja želim da živimo sa svim narodima u Bosni i Hercegovini". Kazali su nam Klaudija i Milan Pecalj, pripadnici Srpskog naroda iz Donjih Garevaca.

26.05.2017. god.