Izdvajamo

Elvir Grozdanić je čovjek čija životna priča ne bi mogla stati u nekoliko knjiga. I to onih obojenih srećom, tugom, strahom, neizvjesnošću, ratom i mirom, a iznad svega borbom za ponos koji su njemu i njegovim sugrađanima Kozarčanima htjeli ubiti, te, 1992. godine.

Između sreće i tuge

– Rođen sam 1972. godine, u Kozarcu. Tu sam se školovao i živio do 1992. godine. Nakon odsluženja vojnog roka u Makedoniji, po povratku u Kozarac počeo sam raditi u policijskoj stanici, u sastavu rezervne policije. Oženio sam se 1. februara 1992. godine i kad je trebalo da život bude lijep, stigao je rat u naš grad. Od maja do augusta 1992. bio sam u logorima Omarska, Manjača i Trnopolje. To je bio najteži period mog života. Sa svojih 20 godina proživio sam najgora mučenja i maltretiranja. Danas po svome tijelu imam razne ožiljke, a jedan od njih je i krst koji su mi urezali na ramenu, koji me podsjeća na najgori dan u logoru, ali i dan kad sam se vratio iz mrtvih.

U augustu sam prebačen u Karlovac. Tada se prvi put čujem sa svojom suprugom Fatimom i saznajem da ću postati otac. Put iz Karlovca me vodi za Mađarsku, pa Švicarsku i na kraju, 6. 12. 1992. godine stižem u Garmisch Partenkirchen, u Njemačku, na spajanje s familijom. Od januara 1993. godine živim i radim u Minhenu.

Kako je bilo naviknuti se na život u Njemačkoj?

– Na početku je bilo veoma teško naviknuti se, kao prvo, da živim kao slobodan čovjek. Tek onda dolazilo je i neznanje njemačkog jezika jer sam u školi učio ruski. S vremenom i voljom za boljim životom, poslije svih poteskoća, mogu reći da sam se dobro snašao. Već 17 godina radim samostalno kao trgovac autima i zadovoljan sam svojim poslom. Ostvaren sam i zadovoljan čovjek. Više od 26 godina u sretnom braku sam sa suprugom Fatimom. Imamo sina, dvije kćerke, snahu i zeta. Kao kruna svega, postali smo dido i nana jednog prelijepog dječaka Zejn-Omara.

Šta je bio najveći motiv da uspijete u Njemačkoj?

– Borba za povratak ponosa poslije svih poniženja u logoru. U „Omarskoj“ je jedan sat bio kao jedna godina. Bili smo nemoćni. Naš život nije vrijedio ništa. Scene iz „Bijele kuće“ nikada neću zaboraviti. Aparatom za gašenje požara su gušili ljude, premlaćivali, mučili, silovali, ubijali…

 

 Dolaskom mira, opet ste često u svom Kozarcu?

– Vrlo često idemo za naš rodni kraj. Tačnije, svakih pet-šest sedmica. Volim naš narod koji dolje živi i bori se da čaršija ne ostane pusta. Tu sam član FK Bratstvo, OFK Mrakovica, Moto kluba “Kula” Kozarac itd. Trenutno sam koordinator za Njemačku što se tiče prikupljanja novčanih sredstava za izgradnju vatrogasnog doma u Kozarcu. Pomažem koliko mogu.

Nedostaju mi ljudi

Kakav je vaš osjećaj danas u gradu u kome ste rođeni, ali i preživjeli najgore trenutke?

– Ono što sam preživio uvijek stoji u glavi. Noću se budim. Posebno kad su djeca tu i dok su bila još manja. U čovjeku i dalje živi ta nesigurnost, strah da se, ne daj Bože šta ružno desi. A za to što sam često u Kozarcu, kao i mnogi drugi Kozarčani koji žive u svijetu, kriva je ljubav. Naša ljubav je velika, neopisiva, a mnogima koji nas često ne razumiju, i neobjašnjiva. U Kozarcu sam često i tužan. Nedostaju mi ljudi kojih više nema i koji su ubijeni samo zato što su se zvali drugačije od onih koji su ih pobili.

 

 Uvijek sam se pitao, ima li u ljudima koji su preživjeli ono što ste vi i slično, mržnje?

– Nema mržnje. U mom srcu nema mržnje. Ne želim niti mogu ikoga mrziti niti bih mogao dignuti ruku na tuđe dijete ili čovjeka. Pa ljudi smo. Ja sam shvatanja da će svako odgovarati za svoja djela. Kad-tad!

Društveno ste veoma aktivni i u Minhenu?

– Ljudi su stvoreni kao društvena bića. Da se druže, rade zajedno, organizuju. Bio sam u grupi ljudi koja je 1993. godine osnovala FC Bosna i Hercegovina u Minhenu. Bio sam i član Kluba „Prijedorska regija“. I danas volim da pomažem ljudima kad god sam u mogućnosti. Od 2012. godine sam sponzor KUD-a “Bosančica” iz Minhena, a pomažem i ekipu Zajednice BiH iz Minhena koja svake godine predstavlja građane BiH u Njemačkoj na Svjetskom prvenstvu dijaspore BiH u fudbalu. Svim građanima BiH u svijetu, našim Bosancima i Hercegovcima želim zdravlje, sreću i uspjeh na svim životnim poljima. Moja poruka je da podržavaju jedni druge, da ne bude mržnje i ljubomore među njima, jer život prolazi, a iza nas ostaju samo djela.

(mojabih.oslobodjenje)

 


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Samo oni koji se plaše da zauzmu neki stav u životu, prihvataju na sebe ulogu dobre duše. Uvijek je neuporedivo lakše vjerovati u sopstvenu dobrotu, nego se sukobiti sa drugima i boriti se za svoja prava. Sigurno je lakše otrpjeti uvredu ne uzvrativši je, nego smoći hrabrost i upustiti se u borbu sa jačim od sebe; uvijek možemo reči da nas bačeni kamen nije pogodio, a onda tek noću, u samoći, oplakivati, svoj kukavičluk... Trgni se čovječe.