Izdvajamo

Mlada umjetnica iz Prijedora Anita Zečić provela je četiri mjeseca radeći diplomski ispit nazvan “Prijedor ’92”.

Nisam ja bitna u ovom projektu, bitne su žrtve. U njihovo ime stojim ovdje pokazujući šta se desilo u Prijedoru i šta se dešava danas u svijetu”, poručila je Anita.

Spomenik u obliku kupole visok je tri, a širok šest metara. Napravljen je od 260 metara bijelog, skoro prozirnog platna, a kada uđete unutra dobijate osjećaj klaustrofobije. Platno je spojeno sa 432 konopca koji predstavljaju vezu sa 1992. godinom i sjećanja na žrtve.

Za sebe kaže da je iz tri grada. Otac joj je iz Prijedora, majka iz Kozarca, a ona je odrastala u Sanskom Mostu. U ratu je izgubila 30 članova porodica.

“Ko će, ako neću ja, predstaviti naš narod i BiH svijetu koji mora i vidjeti i čuti šta se desilo. Kroz umjetnost se može mnogo toga uraditi jer jedno su knjige koje mnogi ne čitaju, a drugo je kad prikažeš nešto što se mora vidjeti i kad pogledaš žrtvama u lice”, rekla je.

Svaka žrtva je bitna, bez obzira na nacionalnost. To što se dogodilo i činjenicu da je u Prijedoru bio genocid ne smijemo negirati”, poručila je Anita dodajući kako će to pokazati ovim spomenikom koji će putovati čitavom Evropom.

Nakon nekoliko gradova koje je obišla na red je došao i Zagreb.

inmedia

Nikada zločine naših komšija zaboraviti nećemo i dok smo živi o njima ćemo svjedočiti i sve ljude na njih podsjećati. Istinu o našem stradanju ćemo konstantno širiti, a pravdu na ovosvjetskim sudovima uporno tražiti. Za istinu ćemo živjeti, raditi i umirati! Zbog toga danas na ovom mjestu želimo još jednom jasno kazati da su nas naše komšije u nedjeljnim, poslijepodnevnim satima, 24. maja 1992. godine, svojim paravojnim snagama napali, da su tada nad nama agresorski čin započeli i u narednom vremenu realizirali, da su na području naše općine više od 3.000 naših najmiliji poubijali, a njihova tijela u mnogobrojne jame i grobnice skrili, da su naše majke i sestre silovali, da su nas u logore zatvorili i u njima najtežim torturama mučili, da su naše imetke pljačkali i uništavali, da su naše džamije palili i rušili, da su nas sa ognjišta naših protjerali, da su nam povratak na njih osporavali, da se ni nakon 25 godina za zločine svoje nisu pokajali, da zločince iz svog naroda nisu izdvojili već su se s njima poistovjetili, da kosti naših najmilijih još uvijek na njima znanim mjestima kriju, da svoju omladinu lažima o nama truju, da na započetom zlu devedesetih godina i dalje ustrajavaju.

Mr. Amir ef. Mahić
25.05.2017. god.