Na hiljade građana koji su stradali u ratnim logorima u Bosni i Hercegovini do danas ne prima pomoć države jer politički spor na etničkoj osnovi opstruira donošenje državnog zakona o žrtvama torture.

Fikret Alić izgleda kao zdrav sredovječni muškarac, ni nalik mršavoj figuri koja je 1992. godine fotografisana iza žičane ograde logora Trnopolje. Ova fotografija Alića, sa mršavim licem i izbočenim rebrima, na kojoj je okružen drugim zatvorenicima u logoru, postala je slika koja definiše sukob u BiH.

Alić danas u Kozarcu živi miran život sa suprugom i troje djece.

Međutim, on se još nije oporavio od onoga što je preživio u logoru – “čovjek iza žice”, kako je postao poznat u BiH, zadobio je trajno oštećenje bubrega tokom dvomjesečnog zatočeništva.

Alić kaže da se još uvijek sjeća svega kroz šta je prošao i da se, 27 godina nakon toga, i dalje budi zbog noćnih mora. Ali, ono što ga ljuti jeste to što se država ne brine o njemu i o drugim logorašima i žrtvama torture u ratu.

“Za 60 dana koje sam proveo u koncentracionim logorima, od Keraterma do Trnopolja, nisam dobio ni marke. Kao bivši logoraš, nemam čak ni pravo na odgovarajuću zdravstvenu zaštitu”, ističe Alić.

Alić je dugo godina živio i radio u Danskoj, koja mu sada isplaćuje invalidsku penziju.

“Da nisam imao zarađeni prihod u Danskoj, bio bih kao i svaki drugi bivši logoraš u Bosni i Hercegovini – čovjek bez ikakvih prava”, kaže on.

Zakon o zaštiti žrtava torture u BiH, koji bi preživjelima omogućio finansijsku pomoć, rehabilitaciju i druge beneficije, svoj prvi nacrt imao je 2006. godine. Drugi nacrt je uslijedio 2011., a treći 2017. godine.

Nacrt zakona definiše ratne zatočenike i osobe koje su bile silovane ili izložene seksualnom nasilju kao žrtve torture, kao i one koje su pretrpjele fizičko zlostavljanje.

Međutim, zakon tek treba da bude usvojen, iako se Bosna i Hercegovina već obavezala da će ga donijeti potpisivanjem Konvencije UN-a protiv torture i drugih vrsta okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i Evropske konvencije za sprečavanje torture i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

Komitet UN-a protiv torture je 2006. godine pozvao bh. vlasti da odmah usvoje zakon, a Evropska komisija, u svojim godišnjim izvještajima o napretku BiH ka EU integracijama, konstantno naglašava da se zakon treba usvojiti što je prije moguće. Međutim, Vijeće ministara BiH još uvijek nije dalo saglasnost o ovome.

Provedba zakona će koštati – Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH procjenjuje da će za period od 15 godina biti potrebno 288 miliona eura.

Međutim, Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH, koji je 1992. godine proveo 50 dana u logoru u Sremskoj Mitrovici u Srbiji, kaže da žrtve torture žele samo priznanje za svoje stradanje, te da bi finansijska reparacija mogla biti simbolična.

“Niko ne želi da se obogati jer je bio žrtva torture”, naglašava Mešković.

Činjenica da ne postoji zakon na državnom nivou također znači da ne postoji ni zvanična procjena broja logora koji su tokom rata postojali u BiH, kao ni broj žrtava torture. U Savezu logoraša BiH smatraju da je bilo 657 logora i oko 200.000 zatočenika, a na osnovu procjena tri udruženja ratnih žrtava.

“Patetično je, sramotno i neodgovorno da još uvijek nema zvaničnih podataka o ljudima koji su prošli kroz koncentracione logore u Bosni i Hercegovini, ili su ubijeni u logoru, ili su bili raseljeni, ili su umrli nakon napuštanja logora”, kaže Mešković.

Samo Savez logoraša, čije je sjedište u Sarajevu, broji više od 55.000 članova, certifikovanih kao žrtve torture, a to je status koji se dobija na osnovu izjava najmanje dva svjedoka.

“Osnova svih problema bivših logoraša je nedostatak državnog zakona o žrtvama torture. Vjerujemo da zakon mora biti donesen na državnom nivou, u skladu s međunarodnim standardima, i kao takav mora biti provediv. Ne razumijemo zašto još uvijek nije proslijeđen Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine na ratifikaciju, bez obzira na ishod”, kaže Mešković.

Detektor