Izdvajamo

Forme sučeljavanja s prošlošću na primjeru Bosne i Hercegovine bile su tema specijalne projekcije kratkih filmova u sklopu Berlinalea. Pritom i moderne izražajne forme poput kompjutorske animacije dobivaju novu ulogu.

Piše: Nenad Kreizer

Svima koji su se ikada i ovlaš suočavali sa strahotama počinjenima tijekom ratova na području bivše Jugoslavije, pojam Omarska nije nepoznat. Kroz logor, koji je bio smješten u istoimenom rudniku, tj. u pogonima ovog rudnika, prošle su tisuće zarobljenika a slike izgladnjelih logoraša obišle su svijet.

Interijer užasa

Danas se u ovim halama opet proizvodi a novi vlasnik Arcelor Mittal ne dozvoljava obilazak nekadašnjih pogona smrti. Mladi indijski redatelj Varun Sasindran, je neko vrijeme proveo u Bosni i Hercegovini i prošlost Omarske ga je zanimala ne samo zbog činjenice da je vlasnik ovog povijesnog mjesta sada međunarodna kompanija indijskih korijena. Sasindran je htio napraviti film o Omarskoj no s obzirom da mu kompanija Arcelor Mittal nije dozvoljavala snimanje hala, mladi indijski redatelj je došao na ideju da te hale rekonstruira digitalnim putom na temelju sjećanja preživjelih svjedoka (na slici gore). Tako je nastalo jedinstveno putovanje kroz jedan zaboravljeni interijer užasa. „Kamere u 3D animaciji prate kretanje zatvorenika: od spavaonica preko blagovaonica pa do vanjskog područja. Kamere prate i svjedočenja preživjelih koji su mi u detalje opisali svakodnevicu u logoru”, kaže Sasindran na rubu panel diskusije o filmskim mogućnostima sučeljavanja s prošlošću koji je organiziran u sklopu programa Berlinale Shorts u prostorijama kanadskog veleposlanstva u Berlinu.

 

 Turobna nervoza rata

Na projekciji koja je prethodila raspravi, su bila prikazana tri kratkometražna filma od kojih su dva posvećena ratu u Bosni i Hercegovini. Pored Sasindranove „Omarske”, prikazan je i film-video instalacija „Can´t you see Them? – Repeat” berlinske redateljice i video-umjetnice Clarisse Thieme kojemu je okosnica jedan video film snimljen 1992. u ratnom Sarajevu. I ona kao i Sasindran, pristupaju obradi osjetljive ratne teme na nov način. I dok u filmu „Omarska” uz pratnju glasova preživjelih prelijećemo preko hladne i geometrijski precizne kopije toponima Omarska u filmu Clarisse Thieme turobnu atmosferu ratnog Sarajeva dočarava uzastopno ponavljanje videa kojeg je Nedim Alikadić 2. svibnja 1992. snimio s balkona svoje zgrade a koji prikazuje srpske vojnike koji se spuštaju u grad. Nervozna atmosfera filma pojačana je isječcima iz video-instalacije u kojoj glavnu ulogu igra reflektor koji svjetlošću prati nervozne i drhtave pokrete originalnog snimka.

Prošlost u BiH – težak teren

No čak i kod precizne i u svojoj estetici minimalistički savršene 3D animacije Omarske, ipak treba imati na umu da se na kraju radi o fikciji a ne dokumentu. „Čak ako se radi o slikama koje su nastale na temelju svjedočanstva ipak one imaju naš rukopis i našu teksturu”, kaže indijski redatelj. No ideja iza svega je bila jasna: dati glas onima koji su izgubili život u Omarskoj i onima koji su preživjeli ovaj logor. Na tribini je iznenađenje izazvala informacija da rodbina poginulih u Omarskoj ni danas nema mjesto gdje bi žalila za svojim najmilijima. Da je odnos i sučeljavanje s prošlošću na Balkanu a posebice u Bosni i Hercegovini sa svojim političkim specifičnostima, težak teren, u to se u više navrata uvjerila i Clarissa Thieme kojoj je sjećanje u Bosni i Hercegovini već godinama tema. „Problem je u tome, a to nije samo stvar Bosne i Hercegovine, da gdje god da se pojave žrtve vrlo brzo nakon toga one bivaju politički zloupotrebljene i to ne uvijek u korist žrtava. Za mene je umjetnost poticaj za otvaranje rasprave. Ali ta umjetnost je uvijek brutalno subjektivna i u jednom demokratskom društvu otvorena za kritiku. I to je isto politika”, kaže Thieme.

 

 Rat je prisutan

Tribina, na kojoj je trebala sudjelovati i bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić ali je, kako je objasnio organizator, bila spriječena zbog bolesti, je u nekim trenucima, i to zbog opisa aktualnog političkog stanja u BiH redatelja Igora Drljače pretvorila u turobnu sliku jednog društva na rubu Europe koje srlja ka samouništenju. Jedna od odlika tog samouništenja je i, kako kaže Thieme, i šizofreni odnos prema povijesti koja se u nekim trenucima želi odreći povijesti a u drugom trenutku ju iskorištava u druge svrhe. „Ja sam sve ove godine koliko se bavim Bosnom i Hercegovinom naučila i mnogo o svojoj zemlji i prisjetila se onog što poznajem i iz vlastite obitelji kada se spomene prošlost: taj neki čudan sram, tabu teme, prešućivanje. Mi u Njemačkoj imamo jednu jedinstvenu službenu verziju povijesti ali to pojedinim obiteljima ne pomaže da se konstruktivno suoče s temom. I sve to skupa rezultira jednom određenom političkom atmosferom u Bosni i Hercegovini ali još uvijek i u Njemačkoj”, zaključuje njemačka redateljica. Iako su rat na Balkanu u tematskoj orijentaciji filmova koji dolaze iz ovog dijela Europe na Berlinaleu zamijenile neke druge teme, poput pitanja žene u društvu, duh rata iz devedesetih još uvijek određuje diskurs u mnogim društvenim segmentima, pa tako i u filmu.

 

Deutsche Welle


Poziv u akciju za kupovinu zemljišta za proširenje Šehidskog mezarja u Kamičanima

Juče smo živjeli zajedno,

danas smo pouka jedno drugom

- Mustafa Širbić