Izdvajamo

Nekoliko stotina građana i aktivista građanske inicijative "Jer me se tiče" koja okuplja nevladine organizacije, neformalne grupe i pojedince koji se bave promocijom ljudskih prava obilježila je danas Međunarodni dan bijelih traka u Prijedoru.

Podsjećamo, simbolika bijelih traka dolazi iz 31. maja 1992.godine, kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru (kasnije i u nekim drugim mjestima)
izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima,
i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.


Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni
drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije opštine Prijedor.

Ovo je, ističu iz inicijative "Jer me se tiče", bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi žute
trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje.

Nakon protestne šetnje glavnom Prijedorskom ulicom, na gradskom trgu ispred robne kuće Patria položene su 102 ruže, za 102 djece ubijene
tokom proteklog rata na području toga grada.
Skupu se obratio Fikret Bačić ispred roditelja i porodica 102 djece.

Slijedi govor Fikreta Bačića povodom Međunarodnog dana bijelih traka u Prijedoru:

Dragi Prijedorčani, sugrađani, komšije, i ljudi dobrih narnjera širom svijeta,
Moje ime je Fikret Bačić i obraćam vam se u ime roditelja stotinu i dvoje djece ubijene i nestale na području Prijedora od 1992. do 1995. godine. Danas smo ovdje po šesti put, šest punih godina se okupljamo sa istim zahtjevom želimo pravdu i pravo na dostojanstveno obilježavanje i sjećanje na stotinu i dvoje djece ubijene u našem gradu, djece Prijedora.

Hvala vam svima što ste sa nama danas da nas podržite u našoj pravednoj borbi za dostojanstvo i pravo na javno sjećanje na stradanje naše djece. Hvala i svim ljudima dobre volje širom svijeta, od sjevera Švedske do juga Novog Zelanda na podršci koju nam upućuju putem pisama i društvenih mreža.

Pitanje sjećanja jeste pitanje pravde za našu ubijenu djecu. Međutim, i pored velike podrške Prijedorčana i ogromnog broja ljudi širom svijeta, i pored činjenice da smo ispunili sve zakonske uslove predviđene Statutom Grada, i pored bezbrojnih obećanja koja smo dobili od čelnih ljudi ovog grada, gradske vlasti još uvijek odbijaju da učine ono što i zemaljski i božiji zakoni nalažu — da omoguće da naša djeca, djeca ovog grada, nađu konačan smiraj a mi njihovi roditelji konačno dobijemo mjesto na kojem će nam biti dopušteno dostojanstveno obilježavanje njihove smrti i podsjećanje na njihove prerano prekinute živote.

Kao i prošle godine, i svih prethodnih godina, pozivamo gradonačelnika Milenka Đakovića, predsjednika skupštine grada Seada Jakupovića i odbornike gradske skupštine da budu ljudi i da u ovom sazivu Skupštine isprave nepravdu i bol koju nam je nanio prethodni saziv. Nepravda nije učinjena samo nama nego i budućim naraštajima u Prijedoru. Spomenik koji želimo podignuti našoj djeci ubijenoj 1992. i 1993. godine treba da bude opomena i garancija da se nikada više u našem gradu ne ubije niti jedno dijete.


Tražimo od Vas, gradonačelniče, predsjedniče Skupštine i odbornika Grada Prijedora da uvažite naš zahtjev obezbjedite sve uslove da se u centru grada na lokaciji koju možemo zajedno dogovoriti izgradi spomenik. Takvi spomenici za ubijenu djecu već postoje u mnogim gradovima u Sarajevu, Maglaju, Banja Luci a posebno je važan onaj u Konjicu podignut za djecu koja su stradala na tri sukobljene strane.

 


Postoji niz dezinformacija koje se namjerno plasiraju da bi se opravdalo odbijanje da se odobri izgradnja spomenika, uključujući i to da mi tražimo da se spomenik podigne samo ovdje na trgu ispred Patrije. To nije istina i služi samo onima koji su protiv pravde i sjećanja na našu djecu. Mi smo ponudili nekoliko lokacija u gradskom centru koje bi bile prihvatljive. Lokacija za koju mislimo da bi imala najveću simboličku vrijednost za ovakav spomenik je most koji spaja gradsko jezgro i Stari Grad.

Taj most pretvoren u spomenik ubijenoj djeci predstavljao bi simbolički iskorak današnjeg Prijedora u pokušaju da se premosti ogroman jaz stvoren zločinima počinjenim prije dvadeset i pet godina u našem gradu, da se putem priznanja i dostojnog obilježavanja konačno pruži makar zrnce pravde porodicama ubijene djece, da se konačno napravi most između strašne prošlosti i budućnosti u kojoj nijedno dijete Prijedora nikada više neće stradati od komšijske ruke. Oživljavanje ovog starog, dotrajalog mosta u spomenik koji će uistinu spajati Prijedorčane u zajedničkom sjećanju i pomenu na stotinu i dvoje njegovih najnevinijih žrtava biće prvi pravi korak ka pomirenju i obnovi povjerenja u našem gradu.


I Vi i mi dobro znamo da će taj spomenik jednom biti podignut jer tome alternative nema, jer je to pitanje osnovnih vrijednosti — pravde i dostojanstva. Imena 102 ubijene djece i sada prate Prijedor gdje god da se pominje i Prijedorčane gdje god da se nalaze. Spomenikom nećemo vratiti u život našu djecu ali hoćemo vratiti ljudskost i čestitost u ovaj grad. Da se svako u njemu osjeća dobrodošao i ravnopravan bez obzira na porijeklo i ono u šta vjeruje. Na to su nas u Prijedoru zavjetovali i oni koji su se u Drugom svjetskom ratu usprotivili nacizmu i učinili naš zavičaj najslobodnijim mjestom u okupiranoj Evropi.

 

Ispunite svoju, prije svega, morainu obavezu i vratite dostojanstvo roditeljima koji su izgubili najvrijednije što Ijudsko biće može imati - djecu. Kakav izgovor može postojati da se majci zabrani da ima mjesto na koje može svojoj ubijenoj petogišnjoj kćerci položiti cvijet? Zar su i nakon 26 godina od njihove smrti ta djeca neprijatelji, pa ih treba još jednom ubiti da im se ni za sjećanje ne zna? Koja to politika može opravdati takvo odsustvo suosjećanja sa Vašim komšijama?
Još jednom sa ovog mjesta zahtijevamo od gradonačelnika Đakovića, predsjednika skupštine Jakupovića odbornika gradske skupštine da bez odlaganja donesu odluku o podizanju spomenika djeci ubijenoj u Prijedoru na lokaciji mosta koji spaja gradsko jezgro i Stari Grad.

 


Danas vas sa ovog mjesta još jednom podsjećamo da naša djeca nisu samo broj, već da je iza svakog od prerano ugašenih života postojao čitav univerzum radosti, briga i nadanja, snova o godinama što će doći. Želimo da Vas podsjetimo da je Emira Mulalić danas mogla biti doktorica u bolnici "Dr. Mladen Stojanović," da je mali Vjeko Dolić mogao dovesti "Rudar" u finale Kupa svojim golovima, da je sa trogodišnjim Elvisom Bačićem ubijen budući padobranac našeg kluba na Urijama... Dobro pogledajte svako od njihovih Iica, pročitajte koliko su godina imali kad su ubijeni, pa razmislite još jednom o tome da li ćete odobriti zgradnju spomenika.


Ako Vam je izgovor politika, zapitajte se da Ii želite biti dio politike koja ubija djecu i zabranjuje sjećanje na njih. A ako se plašite da će istina o ratnim godinama u Prijedoru koju uče vaša djeca biti dovedena u pitanje ako se podigne takav spomenik, razmislite o sljedećem: vaša djeca već sve znaju, samo je pitanje dana kada će početi da pucaju zidovi dehumanizacije i uvjeravanja da se ubijanje djece pravda ratom i borbom za nacionalnu stvar. Neumitno se bliži dan kada će vam postaviti pitanje: "Tata, gdje si ti bio kada su ubijali djecu po Prijedoru?"


Želimo Vam da smognete snage da svom djetetu kažete istinu u tom razgovoru. Pogledajte ova dječija lica. Danas imate priliku da ublažite strašnu nepravdu učinjenu Vašim sugradjanima prije 26 godine. Danas imate priliku da svom djetetu možete reći da ste barem danas odabrali da budete na pravoj strani humanosti i istorije.
Ispunite svoju ljudsku i zakonsku dužnost: obezbjedite sve uslove da se u centru Prijedora podigne spomenik ubijenoj djeci.

Roditelji ubijene djece

.be">

"U ovoj novoj godini želim da moji pravi prijatelji ostanu kakvi jesu, te da ih steknem još puno više, to je nešto što teško nađeš a lako možeš da izgubiš. Prijatelji u kojima možemo potražiti najveću podršku. Znamo da će ostati uz nas nevažno kamo nas vodio naš lični put. Naravno i njima želim sve najbolje kao i sebi u ovoj novoj godini." Šerif Jaskić - Hifo