Poštovani,
Ne volim javno raspravljati niti upućivati kritike. Ne vjerujem da takav pristup donosi stvarne pomake – ni za one koji ih iznose, ni za one kojima su upućene. Možda upravo zato što sam i sama bila izložena sličnim kritikama, znam koliko one mogu biti bolne i obeshrabrujuće.
Nemam želju da polemišem, niti da “dižem prašinu”. Ali imam potrebu da ovo kažem – jer mi pada i na oko, i na srce. I vjerujem da nisam jedina.
Zato sam prošle godine odlučila da to pitanje otvorim privatno, direktno s organizatorima, u duhu poštovanja i dijaloga. Nadala sam se da će ove godine doći do promjene.
Nažalost, i ove godine – u maju, ako ne griješim – vodili smo otvorene razgovore s organizatorima, tokom kojih smo jasno ukazali da je 20. juli dan kolektivne dženaze u Prijedoru, i ZAMOLILI (DA) da se, uz pomen Srebrenice, eksplicitno spomenu i žrtve Prijedora.
Naša molba je odbijena.
Dan 20. juli nosi ogromnu težinu za mnoge porodice iz prijedorske regije. Tog dana se održava kolektivna šehidska dženaza za žrtve zločina počinjenih u Prijedoru i okolnim selima – Bišćanima, Zecovima, Rizvanovićima, Hambarinama i drugima. Posmrtni ostaci tih žrtava godinama su ležali u masovnim i sekundarnim grobnicama, sve dok nisu pronađeni i identifikovani.
📍 U jednom dijelu Bosne i Hercegovine – Unsko-sanskom kantonu – 20. juli je već godinama prepoznat kao dan žalosti.
U potpunosti poštujem obilježavanje genocida u Srebrenici i č̣estitam organizatore na uspješne manifestacije koje već godinama irganizuju i ponavljam da njegova važnost je nesporna i mora ostati u srcu kolektivne memorije. A moj angažman u podizanju svijest kada je Srebrenica u pitanju - vjerujem - da govori sam za sebe.
Ipak, kada se događaj posvećen sjećanju na Srebrenicu organizuje upravo 20. jula – na dan kada se u Prijedoru klanja kolektivna dženaza i dok porodice ispraćaju svoje najmilije, a Prijedor se nigdje eksplicitno ne spominje te EKSPLICITNO ODBIJA NJEGOV SPOMEN .... to ostavlja specifičnu vrstu bola i razoč̣arenja.
Od propusta se salje jasna poruka svjesno ili ne.
Poruka da je Prijedor – početak genocidnog procesa – zaboravljen ili ignorisan.
A to ne smije biti.
Posebno jer se aktivisti i porodice žrtava iz Prijedora godinama bore ( a ja sam svjedok tek malom dijelu tog aktivizma i tim naporima), sa svakim zrncem snage koje imaju, da podignu svijest o strahotama koje su se dogodile na tom području – i o procesu koji je sistematski započet upravo tu, a koji je 1995. kulminirao u Srebrenici u obliku genocida.
📍 Dana 20. jula 2025. godine, u Memorijalnom centru Kamičani biće ukopani:
➡️ Ismet Sušić (Meho)
➡️ Kasim Bajrektarević (Hasan)
➡️ Semir Čelić (Aziz)
➡️ Edin Čelić (Aziz)
➡️ Mirsad Zečić (Idriz)
➡️ Mehemed Ćikotić (Mehmed)
➡️ Omer Alagić (Islam)
Njihova imena nas podsjećaju da nisu bili samo brojevi, već ljudi – sa životima, porodicama, nadama. A izostavljanje njihovog stradanje - naṣ̌eg- tek eksplicitna odbijenica nije viṣ̌e omaška – to je već odabrana institucionalizovana tišina.
📢 Moj poziv nije motivisan potrebom da se tragedije porede – već da se dopune.
Ne tražim zamjenu jedne memorije drugom.
Ali istovremeno, nije dovoljno da se Prijedor “spomene” usput, simbolično ili u zagradi.
Tražim da mu se dodijeli jasan, vidljiv i ravnopravan prostor u javnom pamćenju.
Jer nije dovoljno samo izgovoriti riječ Prijedor u toku govora.
Kultura sjećanja ne bi smjela graditi hijerarhije među mrtvima, niti ostavljati tišine koje vremenom postaju institucionalizovani zaborav.
Zaborav ne počinje negacijom – već šutnjom. A ponovljena šutnja, bez obzira na namjeru, proizvodi marginalizaciju.
U svoje ime,
Srćano i iskreno, uz nadu da se opametimo
Ajla Kuduzović

FB: Ajla Kuduzovic