Izdvajamo

 

Hodate uzdignute glave, ponosni i namjerno ostavljate dojam da ste opstali, da ste uspjeli i da vas nisu uništili. Osjećate se, ma koliko paradoksalno zvučalo, pobjednički jer, za razliku od onih koje sretnemo, mi i naše porodice nismo okaljali obraz ni pred kim. Imamo mirnu savjest jer zbog nas ničije dijete nije pustilo suzu. Naša djeca neće u životu imati teret da im je predak činio zlo. Njihova hoće

NEDIM HASIĆ


Jasmin Medić jedan je od najtalentiranijih historičara nove generacije. Radi na Institutu za historiju Sarajevskog univerziteta, a do sada je objavio nekoliko knjiga i stručnih radova s temama iz savremene historije Bosne i Hercegovine. Specijalizirao se u svom radu za Prijedor i ratne zločine počinjene u tom kraju tokom Agresije na BiH. Povodom 30 godina od početka zločina and Prijedorom i tamošnjim Bošnjacima i Hrvatima Medić za Stav govori o tome zašto taj ratni zločin sud nije okarakterizirao kao Genocid, rodnom Kozarcu, okolnostima koje su dovele do zločina, odgovornim osobama, povratnicima, probosanskoj politici i povratnicima, ali i o vlastitoj porodičnoj tragediji, ocu ubijenom na Korićanskim stijenama.

STAV: Trideseta je godišnjica zločina nad Prijedorom. Kako opisati maj 1992. godine u Prijedoru i u okolnim mjestima?

MEDIĆ: Ukratko, Srpska demokratska stranka je uz pomoć JNA, nakon višemjesečnih priprema, preuzela vlast u Prijedoru 30. aprila 1992, a na osnovu poznatih uputstava najviših organa ove stranke iz decembra 1991. godine. Prijedor je spadao u opštine “varijante B”, one u kojima srpsko stanovništvo nije bilo većinsko, ali je za SDS bio od strateškog značaja. Nakon preuzimanja vlasti uslijedile su nelegalne smjene bošnjačkih i hrvatskih funkcionera i otpuštanja pripadnika ova dva naroda s njihovih radnih mjesta. Potom prva ubistva Bošnjaka, a zatim ultimatumi Kozarcu od nove vlasti i onim dijelovima opštine u kojima Srbi nisu bili u većini. Ultimatumi su podrazumijevali prihvatanje nove vlasti i potčinjavanje vlastima samoproglašene Srpske republike BiH.

Neprihvatanje ultimatuma bio je izgovor srpskim vlastima da, nakon finaliziranja priprema, krenu u napade na te dijelove. Od srpskih vojnih i policijskih struktura granatirano je selo Hambarine, napadnut Kozarac i okolina, formirani poznati logori Omarska, Keraterm i Trnopolje, napadnuto selo Briševo... Do konca maja ubijeno je nekoliko stotina bošnjačkih i hrvatskih civila. Uvidjevši šta se čini i šta se sprema Bošnjacima i Hrvatima, jedna grupa patriota predvođena Slavkom Ećimovićem i Izetom Mešićem, poznata kao “Kurevska četa”, pokušala je ponovo zauzeti Prijedor, tačnije vratiti ga legalnim strukturama vlasti. Poslije početnih uspjeha nije uspjela jer je nasuprot sebe imala daleko opremljenije i brojnije srpske vojne i policijske strukture. Nakon toga su intenzivirani zločini nad Bošnjacima i Hrvatima...

STAV: Zašto baš Prijedor, zašto je taj grad postao mjesto nepresuđenog Genocida?

MEDIĆ: Dva su glavna razloga. Demografska slika opštine Prijedor 1991. godine (Bošnjaci u relativnoj većini) i strateški značaj Prijedora u pogledu stvaranja koridora između Banje Luke i drugih dijelova Bosanske krajine koji su već u aprilu bili pod srpskom kontrolom. Masovnim zločinima (ubistvima i progonima) Srbi su uspostavili trajnu etničku dominaciju nakon više od 3.170 ubijenih i 50.000 prognanih. Prijedor spada u red onih opština u kojima su počinjeni najveći zločini. Uz Bratunac, Foču, Višegrad, Rogaticu, Vlasenicu, Zvornik, Sarajevo, Srebrenicu, Ključ, Sanski Most, Brčko... Pogledajte demografsku sliku tih opština prema popisu iz 1991. godine. Sve multietničke opštine i multietnički gradovi. Upravo zbog toga su u njima počinjeni najveći zločini. Razlog je da se zločinom uništi njihov multietnički karakter i tako i multietničnost cijele Bosne i Hercegovine.

STAV: Sve ono što se desilo u Prijedoru tokom Agresije ima elemente Genocida. Zašto on nije dosuđen?

MEDIĆ: To je pitanje na koje ćemo još dugo tražiti odgovor. Vrijeme će pokazati da li se politika uplitala u neke predmete pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i pred Međunarodnim sudom pravde. Pitanje je koji dokumenti nisu korišteni u sudskim procesima. Sjetimo se, mediji su i ranije izvještavali o ulozi bivše tužiteljice Carle del Ponte u tim radnjama.

STAV: Ko su ti ljudi koji su ubijali prijedorske Bošnjake, ko su najistaknutija lica tog zločina?

MEDIĆ: Hijerarhijski gledano, pripadnici 1. krajiškog korpusa VSrRBiH (najprije 43. motorizovana brigada, 6. sanska i 5. kozarska) i MUP-a SrRBiH (Stanica javne bezbjednosti Prijedor). Pripadnici ovih vojnih jedinica i policijskih struktura bili su akteri zločina. Njihov naredbodavac, ako gledamo lokalni prijedorski nivo, jeste Krizni štab opštine Prijedor (vlast od 30. aprila 1992). To su Milomir Stakić, Simo Drljača, Milan Kovačević, Slobodan Kuruzović, Dragan Savanović, Ranko Travar, Boško Mandić i Slavko Budimir. Aktivnu ulogu u donošenju odluka ovoga tijela imali su major Radmilo Zeljaja (načelnik štaba 43. motorizovane brigade) i pukovnik Vladimir Arsić kao komandant 43. motorizovane brigade. Istakao bih i osobe koje su imale značajnu ulogu u zbivanjima u Prijedoru 1992. godine, poput Marka Đenadije, Duška Jankovića, Milutina Ćađe, Sime Miškovića, Srđe Srdića, pukovnika Pere Čolića i mnoge druge. Posebnu ulogu u primitivnom raspirivanju mržnje imali su i novinari Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor. Naravno, kada govorimo o strukturama vlasti, ne smije se izgubiti iz vida da su svi oni bili podređeni vlastima ARK i Srpske republike BiH, kao i vrhu Vojske RS.

 


STAV: Srpska demokratska stranka sklopila je politički okvir za sva dešavanja u maju 1992. godine u Prijedoru. Koliko je i da li je ta stranka danas daleko od one iz 1992. godine?

MEDIĆ: SDS se nikada nije ogradila od svoje politike iz 1990-ih i to će, sve dok to ne učini, ostati trajni teret ove stranke. Istina, nastale su neke nove stranke koje javno ističu radikalniji oblik srpskog nacionalizma, ali to ne znači da se SDS ponudio kao ozbiljna alternativa.

STAV: Kao historičar, kako gledate na neka tumačenja srpske strane da se radi o osveti za navodne zločine iz Drugog svjetskog rata?

MEDIĆ: Kada planirate da izvršite masovne zločine, tražite opravdanje za nešto iz prošlosti. Propaganda je u tome neizostavno sredstvo. To najbolje danas vidimo kada Putin objašnjava razloge agresije na Ukrajinu. Stvorite mitove s kojima lako manipulišete i otvorite vrata zlu.

Ne postoji niti jedna ozbiljna naučna publikacija, studija ili ekspertiza u kojoj je dokazano da su Bošnjaci bili na strani fašista u Drugom svjetskom ratu. Ta “potreba za osvetom” bila je posebno izražena u Prijedoru, području poznatom po zajedničkoj antifašističkoj borbi. Onda se narativ naglo počeo mijenjati u jugoslavenskoj javnosti koncem 1980-ih godina, da bi se pod izgovorom “osvete” krenulo u zločine nad Bošnjacima. Onda pogledate statističke pokazatelje ubijenih. Iz čuvenih partizanskih bošnjačkih porodica nekoliko potomaka svirepo ubijeno. Velika većina ubijenih rođena je nakon 1945. godine. Kome se onda svetilo? Nerođenoj djeci?

STAV: Kako je nastao narativ o tome da su, nakon smrti lokalnog prijedorskog policajca, Bošnjaci izazvali napad na Kozarac i ostala mjesta?

MEDIĆ: Radenko Đapa poginuo je pod nerazjašnjenim okolnostima početkom maja 1992. godine. Nikada nije utvrđeno kako je poginuo, a neke indicije govore da je žrtva ubistva svojih sunarodnjaka, Srba. Njegovo stradanje bio je povod da srpska strana krene u zločine nad Bošnjacima i Hrvatima stalno tvrdeći da je Đapa “prva žrtva rata u Prijedoru”, a da se nikada nisu potrudili ni da otkriju ime počinioca, ali se jesu potrudili da mu izgrade spomen-obilježje i na njemu napišu da je ubijen od “muslimanskih ekstremista” (ma šta to značilo). Znate, u uzavreloj atmosferi vrlo je lako manipulisati narodom kada ga trebate okrenuti protiv drugih. Narativ da je Srbin ubijen od “muslimanskih ekstremista” vam za izvršenje plana bude isključivo od koristi.

STAV: Šta danas, nakon tri decenije, predstavlja bijela traka?

MEDIĆ: Postala je simbol zločina počinjenog u Prijedoru 1992. godine. Prepoznatljiv simbol i van granica Bosne i Hercegovine. Za razliku od nekog ranijeg perioda, danas više nikome ne morate objašnjavati šta je počinjeno u Prijedoru, javnost se sve više upoznaje s tim.

STAV: Zašto u Prijedoru nema spomenika ubijenoj djeci? Kako prijedorska vlast koči izgradnju tog memorijala?

MEDIĆ: Zato što još uvijek nije postignut dogovor između prijedorske vlasti i roditelja ubijene djece. Koliko mi je poznato, neki pomaci u tome postoje. Vidjet ćemo kako će dalje ići. No, kako god, nadam se da će rezultirati prije svega zadovoljstvom roditelja ubijene djece.

STAV: Je li Hava Tatarević personifikacija sudbine Bošnjaka u 20. stoljeću?

MEDIĆ: Hava Tatarević je jedna od najvećih žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu. Da vam ubiju šest sinova i muža, a da takav gubitak i sve nepravde s kojima se susretala nakon toga tako dostojanstveno podnesete, jeste herojstvo.

STAV: Hoće li Fikret Bačić ikada naći tijela svoje djece?

MEDIĆ: Nadam se da hoće i da će se ta njegova agonija konačno završiti. Istrajnost Fikreta Bačića je zadivljujuća. U vremenu kada se pojedinci olako “igraju brojki” oko ubijene djece, kamo sreće da nam je pažnja usmjerena na one kojima je jedina želja da dostojanstveno ukopaju posmrtne ostatke svoje djece.

STAV: Zašto Slavko Ećimović nema ulicu u Sarajevu?

MEDIĆ: Ono što je Slavko Ećimović uradio sa svojim saborcima je nešto što je vrijedno svakog poštovanja. On je jedan od zaboravljenih heroja ove države. Zašto nema ulicu u Sarajevu? Pa recimo iz istog razloga zbog kojeg nema ni ulice, naprimjer, Ejuba Golića. No, možda se nekada neko iz političkih struktura u Sarajevu sjeti da zaslužuju i Slavko i mnogi drugi ulicu. Kada smo kod ulica, ne mogu a da ne napomenem da sarajevski školarac i sarajevski student, Prijedorčanin i ekspert UN-a, doktor Esad Sadiković, žrtva logora Omarska i istovremeno čovjek koji je mnoge logoraše spasio, itekako zaslužuje ulicu u Sarajevu. Recimo, ulicama Slavka Ećimovića i dr. Esada Sadikovića bi Sarajevo pokazalo da im Prijedor nije toliko daleko kako se, nerijetko, opravdano prikazuje.

 

STAV: Kakav je košmar u glavi, šta bude u stomaku preživjelog Prijedorčanina kada na ulici sretne neku od tih osoba učesnika u zločinima?

MEDIĆ: Ne postoji košmar. Hodate uzdignute glave, ponosni i namjerno ostavljate dojam da ste opstali, da ste uspjeli i da vas nisu uništili. Osjećate se, ma koliko paradoksalno zvučalo, pobjednički jer, za razliku od onih koje sretnemo, mi i naše porodice nismo okaljali obraz ni pred kim. Imamo mirnu savjest jer zbog nas ničije dijete nije pustilo suzu. Naša djeca neće u životu imati teret da im je predak činio zlo. Njihova hoće.

Bezbroj je primjera kada vidite takvu osobu, a ona okrene glavu od vas ili krene u drugom pravcu. To puno govori. Morate da znate da je vrijeme straha davno iza nas.

STAV: Jesu li obnovljene kozaračke kuće samo spomenici inatu ili to mjesto može biti ponovo mjesto u kojem se rađaju i odrastaju djeca?

MEDIĆ: Pitanje koje nas Kozarčane stavlja u dilemu između optimizma i realnosti. Realnost je poražavajuća. Ljudi napuštaju svoja ognjišta jer ne vide perspektivu. Te ljude, ma koliko žalosno bilo, treba razumjeti. I što je još gore, ovog puta je to odlazak bez povratka. Ipak, povratnička zajednica opstaje u Kozarcu i zaista se nadam da će u svakom pogledu ona biti jača. Imate jedan fenomen među Kozarčanima – ljubav prema zavičaju. Ja iskreno nigdje nisam vidio toliku ljubav kao ljubav Kozarčana prema Kozarcu. Zato mi od našeg mjesta nikada nećemo dići ruke.

STAV: Plaše li se Bošnjaci i danas istog scenarija? Je li moguć ponovo maj 1992. godine?

MEDIĆ: Da je Ukrajina pala, ništa ne bi bilo isključeno. To sam i nekoliko dana nakon početka agresije na nju u jednom intervjuu rekao i danas mislim tako. S obzirom na to da se Ukrajina na svu sreću uspijeva odbraniti, isti scenarij nije izvjestan. Da li se Bošnjaci plaše? Zašto bi? Ovaj narod je naučio neke stvari iz prošlosti, svjestan je šta znači domovina i da ga (politički) neprijatelj neće pustiti dok ga ne savlada. Naravno, ne generaliziram, ali mislim da je velika većina osviješćena.

STAV: Kako opisati bošnjačku politiku u vezi s povratnicima i Bošnjacima u entitetu RS danas? Vodi li iko o njima istinski računa?

MEDIĆ: Borba za Bosnu i Hercegovinu se prije svega vodi u RS-u. Kada god je “probosanski” faktor bio politički utjecajniji, bilo je i manje priče o podjeli države. Nije mi jasno kako je moguće da zagovarate jaku državu, a Bošnjaci u RS-u vam nisu ni među prvih deset prioriteta. I u tome sve političke opcije snose određeni dio odgovornosti. Masovni odziv Bošnjaka s područja RS-a (povratnika i onih koji žive u inostranstvu) na predstojeće izbore je trenutno jedini izlaz iz ove teške situacije.

STAV: Zašto se angažirani prijedorski Bošnjaci-povratnici ne vole previše međusobno, barem ne u svojim javnim istupima?

MEDIĆ: Narod koji je iz svojih sredstava obnovio svoja imanja, obnovio sve ono što je bilo porušeno sa simboličnom pomoći i vratio život ne može da bude etiketiran kao nesložan. Imate nesuglasice među pojedinim aktivistima kojima je prioritet djelovanja na kulturi pamćenja (kao i u svim drugim sredinama), ali i tu je zabilježen podvig u odnosu na druga mjesta u kojima su počinjeni masovni zločini – od godišnjica obilježavanja zločina, izgradnje spomen-obilježja, napisanih memoara i slično.

STAV: Brojni su privredni pogoni Bošnjaka-povratnika u Kozarac. Zašto se o tome šuti, zašto medijima nisu interesantne uspješne priče povratnika?

MEDIĆ: Medijima, čini mi se, nikakve uspješne priče u našoj zemlji nisu interesantne. O povratku u Kozarac i svemu što je učinjeno u posljednjih dvadesetak godina je više pisano u inostranstvu nego u Bosni i Hercegovini. Vjerovatno su ljudi svjesniji fenomena kako od potpuno porušenog mjesta možete izgraditi moderan gradić. Spomenuti privrednici su naša velika pobjeda i primjer uspješnosti u cijeloj državi.

STAV: Vaš je otac ubijen na Korićanskim stijenama. Jeste li uspjeli istražiti sve činjenice o njegovoj smrti?

MEDIĆ: Da. Imali smo tu “sreću” da su pronađeni njegovi posmrtni ostaci prilikom ekshumacije 2009. godine i da sam ga identifikovao 2012. “Sreća” je i da je tijelo bilo gotovo kompletno, što je, nažalost, rijedak slučaj među ubijenim na tom mjestu. Uspio sam istražiti sve važnije činjenice osim jedne. Naime, kada je zatočenicima u Trnopolju rečeno da idu u razmjenu, ušli su u autobuse prijedorskog “Autotransporta”. To je preduzeće u kojem je otac radio do 1992. godine. Osoba koja je vozila autobus bio je naš komšija Vlado Beban. Ostalo mi je nerazjašnjeno da li je on znao šta se sprema zatočenicima i, ako jeste, zašto nije ljudski postupio, odnosno, sugerisao da se ne ulazi u autobus koji vas vozi u smrt. Isto je i s drugim očevim kolegama koji su bili na tom mjestu tada.

STAV: Može li čovjek ikada ustvari prihvatiti da mu je neko toliko blizak ubijen na tako stravičan način?

MEDIĆ: Htjeli, ne htjeli – morate.

STAV: Koliko Vas je ta nesreća odredila i izgradila u ličnom i profesionalnom smislu?

MEDIĆ: Masakr na Korićanskim stijenama i zbivanja u Kozarcu i Prijedoru kao i zločini u prijedorskim logorima, o čemu sam istraživao tokom održavanja procesa pred MKSJ, bili su presudni razlozi da upišem studij historije i da se “specijaliziram” za temu ratnih zločina.

Lično me, naravno, nije odredio samo zločin o kojem govorimo. Ja sam prvenstveno ponosan na svoje roditelje jer su oni glavni razlog što nisam dozvolio sebi da zločini nad nama budu razlog da odem nekim krivim putem. Očev angažman u pripremama odbrane Kozarca kao pripadnika TO BiH, a znajući koga su imali nasuprot sebe i sve one trenutke koje smo zajedno proveli, ostao mi je duboko urezan u sjećanju. Majka se uvijek trudila da, bez obzira na gubitak, imam normalan život i da uspijem u onome što želim.

Moram da istaknem da osjećam najveću radost kada čujem da su djeca ubijenih iz Prijedora danas uspješni ljudi. To je dokaz da se na nas ne smije gledati samo kao na žrtve nego i na osobe koje su do uspjeha došle neuporedivo težim putem od drugih. To su faktori koji su mi uvijek bili vodilje i u poslu i u životu. Doživite neku satisfakciju kada date svoj doprinos u rasvjetljavanju zločina.

STAV: Kakav osjećaj, šta u Vama izaziva konstantno negiranje i minimiziranje Genocida i ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u BiH tokom Agresije?

MEDIĆ: Potpuno sam imun na te pojave. Razlog tome jeste da onaj koji negira ili minimizira želi prioritetno da od nas izazove reakciju. Da vas zapravo spusti na svoj nivo i svojim primitivizmom dotuče. To je njihov cilj i zašto im to dozvoliti? Ignorisanje ih boli. Ignorisanjem pokazujemo da nisu relevantni kao naši sagovornici.

Puno nam je bitnije da zbivanja tokom agresije predstavimo što široj publici i što više i van granica Bosne i Hercegovine. Moram da istaknem da je jedna mlađa generacija naučnika i istraživača značajno fokusirana upravo na tome. Imamo radove u relevantnim časopisima koji su citirani od strane uglednih naučnika, a na početku smo naših karijera i iskreno se nadam da će i poslije nas doći još bolji naučnici iz budućih generacija. Prema tome, to su najbolji odgovori na sva negiranja, minimiziranja ili omalovažavanja od bilo koga.

stav.ba/ Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Hoce li ikad oprostiti,

Beco i Sadeta Medunjanin, ko smije oprostiti u ime njihovog Harisa, Ko ce oprostiti umjesto nastavnica: Velide i Asime Mahmuljin, hoce li im ikad oprostiti moj jaran Kockar ili moj Braco, ko ce im oprostiti u ime Damira Blaževica -Kroke, Hasana Mujicica Didinog, Brace i Mirse Bejdinih sinova, Zile i Ilkana iz Kozaruše, Muamera Kulenovica, Zoke i Ante Murgica, Mensurke Poljak i Majde Zulic, Ko ce oprostiti u ime Salke Sinanagica-Žutog ili u ime Ermina i Hirzada Bešica il’ Ademovic Emira, Hoce li iko smjeti oprostiti u ime Ekrema, Nedada i Velida, sinova Muhameda ef. Bešica, ili u ime trojice sinova majke Mejre ili trojice sinova majke Redžepe Oruc, ili trojice sinova Subhe Alic, njenog Zice, Zilhe i Bahrije ili Mehinih Ene i Ekrema, ko može oprostiti u ime šestorice Forica ili kompletne porodice Taiba Forica, ko u ime Eniza Blaževica koji je živ zapaljen u Kozarcu. Ko ce oprostiti u ime svih onih nevino pobijenih cijih se imena ne mogu sjetiti u ovom trenu?