SARAJEVO – Naša jedina poruka je mir i ako mi možemo zajedno krenuti dalje, razgovarati i zajednički graditi mir, šta onda ostale sprečava, jednoglasno govore četiri čovjeka koji su pretrpjeli najveće golgote proteklog rata u BiH.
Četiri čovjeka, četiri stradanja, četiri života danas služe kao opomena šta rat donosi jednom društvu.
Goran Dragojević i Zijad Bečić, civilne žrtve rata iz Prijedora, te Stanislav Krezić i Emir Hajdarević, logoraši iz Mostara, u sklopu USAID projekat PRO – budućnost govore o svom iskustvu bez retraumatizacije, političkog konteksta, presuda i okrivljavanja.
“Radio sam kao vozač saniteta u bolnici Prijedor. Dana 30. maja 1992. godine dobio sam poziv da ima povrijeđenih u centru grada. Sjeo sam u sanitet u bijelom mantilu sa oznakom crvenog krsta i na putu sam naišao na grupu naoružanih ljudi. Bili su muslimani i u tom momentu su otvorili vatru na mene i zadali mi 32 srelne rane. Imao sam 18 operacija, ali moja poruka nakon svega je da rat ne treba voditi i da on može donijeti samo najgore. Ja se i danas družim i živim sa ljudima druge nacionalnosti”, poručio je Dragojević.
Javnim govorom ovi ljudi na tribini “Moja priča – od žrtve rata do heroja mira” nesebično dijele svoja iskustva i uče da BiH i njena budućnost može da se gradi na temeljima međusobnog poštovanja i razumijevanja, tretirajući svaku žrtvu na jednak način.
“U mom selu Zecovi, kod Prijedora, u julu 1992. godine je bilo tzv. čišćenje, kada su prvo odvedeni u logor vojno sposobni muškarci, među kojima su bili moj najstariji brat i otac. Dva dana kasnije došla je grupa vojnika, bili su to komšije Srbi. Izveli su nas iz kuća, a preživio sam tako što sam pretrčao između vatre, jer su počeli pucati. Gledao sam tijela žena i djece koji su strijeljani, među kojima su bili i moja majka, dva brata i sestra. Iako sam znao da su počinioci Srbi, odlučio sam da odem kod komšije Srbina, Milana, koji me je sačuvao do avgusta, kada sam napustio Prijedor. Godine 2000. vratio sam se u Prijedor. Moja je poruka da ne smijemo dopustiti nikada nikome da nas nagovara kako ne možemo živjeti zajedno. Moramo zaboraviti radi naše djece i ne dopustiti više nikada da neko manipuliše nama”, istakao je Bečić.
Stanislav Krezić i Emir Hajdarević su 1993. godine bili u logorima suprotstavljenih strana i u jednom momentu su bili tako blizu jedan drugom da ih je samo Neretva dijelila.
“U logoru sam završio 30. juna 1993. godine. Bilo nas je u Bijelom polju u Potocima 108. Svaki dan smo izlazili na prisilni rad na prvoj crti, a sa druge strane smo mogli vidjeti Bošnjake koji su bili isti kao i mi, a u stvari smo i mi i oni bili živi štit. Kada sam razmijenjen, bio sam zločest prema druga dva naroda. Imao sam kafić u kojem sam vrijeđao ljude za koje sam smatrao da nisu Hrvati. Danas se toga stidim. Slušajući Zijinu priču, shvatio sam da heroji rata nisu oni sa puškama, nego ljudi poput Srbina koji je branio Ziju”, istakao je Krezić.
Traumu logora prošao je i njegov sugrađanin Emir Hajdarević.
“U logore sam odveden sa 21 godinom. U 309 dana sam prošao pet logora. Svi ti logori su imali jednu stranu, da su oduzeli moju slobodu i dostojanstvo. U Dretelju sam za 19 dana izgubio 20 kilograma, tri dana smo bili bez hrane i vode, radili smo na utvrđivanju prvih linija… Ipak sve te torture i patnje u meni nisu izazvale mržnju. Ja nikoga ne mrzim”, naglasio je Hajdarević.
VEDRAN RADENOVIĆ/NEZAVISNE
