Izdvajamo

 

Evo ne prođe ni sedam dana kako u tišini ranjenog srca iz moje Mahale ovaj svijet napusti “Majka Šerife”. Stiže do mene sinoć tužna i bolna vijest ode “OTAC” tri ubijena sina Ahmet Džolić.

Otac , suprug, svekar, dido, pradido, dajdža, tetak, striko ,komšija, insan “RANJENI SLAVUJ” moje prazne Mahale.
Njegovo ranjeno srce krvarilo je trideset godina, ubiše mu (ne)ljudi, tri sina, Besima, Kasima i Resima, sestru Nailu , sićušno biće koje je kao dijete u “onom ratu ” preboljelo tešku bolest sa trajnim posljedicama.

 

Ubiše mu bratića, sestrica, stričevića, njihovu djecu i još na desetine članova uže i šire familije i cijeli komšiluk.
Ubiše ih kao da nisu bili ljudska bića, baciše ih u masovne grobnice gdje i danas , trideset godina poslije još uvijek leže. Tijela sinova, Kasima ubijenog u 30 godini života , iza kojeg osta supruga i dva sinčića i Resima ubijenog u 23 godini života , sestre Naile koju ubiše u 54 godini, iako je bila sićušna ženica u dječijem bolesnom tijelu još uvijek nisu pronađena .

 

 Doživo je samo da ukopa sina Besima ubijenog u 32 godini života iza njega ostala je supruga i dvije kćerke.
Useli se tuga u Ahmetovo srce, sjaj u očima zamutiše suze, grlo se stegnu i nikad više ne zapjeva. A volio je u akšam ispod lipe da zapjeva u društvu ili sam. Društva nikad nije falilo, uvijek bi to bio neko iz Mahale ili prvi koji naiđe, a da mu se nikuda nije žurilo. Šale , pjesme i smijeha nije falilo.
Odmarao je dušu , pravio bi drvene alatke, a često na našu dječiju radost , pište, čegrtaljke i trube od kore .

 

 Milina je bila slušati Ahmeta kad zapjeva

“San zaspala dilber Sajma”, udisati miris procvjetale lipe , hvatati svitce “svitle baje” , igrati žmire u njegovoj velikoj avliji ,skrivati se iza hambara, pojate, kukurzane, stupe, ćumeza, samo nismo smjeli blizo dometa Garijevog lanca.
Bilo nas je tada krajem 60-ti i početkom 70-ti u Ahmetovoj avliji više nego sada u školskom dvorištu na velikom odmoru.
Ubiše sve u njemu, sve ono što je bio, a bio je moj Ahmet najveseliji čovjek u Mahali. Šaljivdžija koji je nas djecu uspjevo svojim šalama da nasmije, a još ćešće prevari.
Nismo se nikad ljutili na njega , više smo bili ljuti na sami sebe jer nas je opet prevario.
Ahmet i njegova Azemine živjeli su sretno izrodili petero djece, četiri sina i kćerku. vrijedan , čestit i pošten. U kući je do svoje smrti živjela i majka Ahmetova Hasiba, svi smo je zvali “Eba”, udovica koja izvede na salamet svoju djecu , radeći najteže poslove . Stvori majka lijepo imanje ,kuću , okućnicu, hambar, kukurzanu, kolnica , stupa za tucanje voća, pojata i podrum pun blaga (stoke).Skućila, zemlju obrađivala i djecu odgajala, čuvala svom Ahmetu i kćerkama .
Utka u svoju djecu sve ukrase koje krase jednog “INSANA”.

 

 Nastaviše njenim putem i uputama da žive i vrijedno rade. Ahmet nastavi da širi , gradi i izgrađiva. Ništa mom Ahmetu nije bilo teško.
Među prvima je imao motor “Tomos” ,od proljeća do zime išao bi sa njim na poso u Celpak i svugdje gdje je trebalo na brzinu da se ode.
Konji i gumenjak zamjeni volove i staru zapregu ,na radost i nas djece u komšliku . Svaki put bi trčali niz Mahalu da se povozamo iako je to bilo samo nekoliko metara.
Prolazile su godine djeca stašase u ljude. Tri sina se oženiše, niknuše kao pečurke i nove kuće za sinove, radilo se, gradilo, veselilo unucima i unukama..Idila je trajala do 1992 godine, prvi dan rata i napada na Hambarine sve što se skoro čitav vijek stvorilo bilo je uništeno .Izgorjele su kuće, štale, hambar, kukurzana sve nesta . U suton tog 22.maja 1992 godine spusti se mrak i zavi u crnilo i tugu za sva vremena.
Ahmet i njegova porodica ,i svi krenuše dugim i teškim izbjegličkim putem. Od Kureva, Ljubije, Bišćana, logora, Travnika, Hrvatske sve do dalekog Dortmunda. U dalekoj tuđini , tamo gdje nikad nije želio da ide morao je da živi. Naučen da živi od rada, a milostinju da daje potrebnim teško se mirio sa činjenicom da živi od milostinje.
Vrijeme je provodio praveći razne ukrase od drveta koje je ugrađivao u flaše , pokalanjao bi ih kome su se svidjele .

 

Najveću utjehu je osjećao grleći unuke i unukice, svoje četiri sirote , jedino su oni mogli da izmame osmijeh na njegovom licu. Želio ih je usrećiti dok mu se srce cijepalo , a oči punile suzama.
Godine su prolazile, od sinova ni traga ni glasa, osim sumnje u ono najgore. Želja za povratkom bila je sve veća, svijestan da je sve uništeno, da od sinova i njihovoj sudbini ništa ne zna želio je da se vrati, vratio se…..nadao se vratiće se bar jedan živ . Nije se ni jedan živ pojavio, jednog je pronašao, dvojicu nije dočeko …..
Skrasio se u ostatku ruševine i krenuo da obnavlja kuću ,okućnicu, čisti zarasle njive, voćnjak, polje. Ponovo je sve niklo i zablistalo , ponovo je usadio lipu na mjesto gdje je stara lipa posječena i lijepi hladnjak izgradio.Ponovo bi u suton sjedio u tišini ,udisao miris lipe , ali nikada više nije zapjevao.
Ahmetov težak povratnički život u pustoj Mahali zagorča još jedna tragedija, od bolesti umire snaha Sebina supruga jedinog živog sina, Rasima, od osmero unučadi sada su šestoro bili sirote .

 

Ranjena duša i srce poče sve tiše da kuca , Ahmet poče da kopni, gubi snagu, zamišljen i tužan, fizički sjedio je u hladnjaku ispod lipe , a misli su bile u prošlosti ili daljini.
Sinoć je moj Ahmet “RANJENI SLAVUJ” ispustio svoju poštenu dušu. Nije moj Ahmet otišo nikome u avliju , ubio ga, kuću mu zapalio, sinove ubio, njemu jesu. Nije se svetio, nije se molio nikom osim Allahu, ništa nije tražio osim pravde.
Nije je dobio ni dočekao …..
Njegovo ime neće objaviti na vijestima, ni riječi o njegovom životu i smrti neće niko od novinara objaviti.
Na njegovu Dženazu neće doći oni koji se hvale da se brinu o povratnicima. Rijetki su oni koji idu tamo gdje nemaju koristi .
Zato će objaviti da je u drugoj državi umro “Mrkonja” …., godine, kultura i prostor na kome pišem ne dozvoljavaju da dodam “epitet”uz ovo ime i značaj takve vijesti.
Nisu oni dostojni da spominju ime mog Ahmeta, a ako se i usude treba da ustanu na pomen njegvog imena.
Dragi moj Ahmete RANJENI SLAVUJU moje Mahale , poj tvoj je davno utihno, tuga , nepravda, žalost, bolest i dušmani uzeli su ti sve.
Uzeli su ti sve osim poštenja i duše.
Dušu si sačuvao za dragog Allaha, nama koji smo te poznavali ostavio si svoje poštenje, sabur, snagu i najljepše uspomene.
Tvoje mjesto je u Dženetu uz poj slavuja izliječi svoje rane, tamo te čekaju tvoja djeca, sestra, rodbina i komšije. El Fatiha

p.s. Za mlađe generacije postavila sam sliku predmeta koje nam je Ahmet pravio , pišta, truba i čegrtaljka.
KEKIĆ UMIHANA
28.11. 2021 godine

mojprijedor.com

"U svojoj sam sobi našao odgovor na pitanje: koji je ključ uspjeha? Plafon mi kaže da je ambicija visoka, prozor mi reče pogledaj svijet, sat reče da je vrijeme zlato, ogledalo mi reče: ne sudi nikoga po vanjštini, vrata mi rekoše: gurni jako da bi dostigao svoj cilj, i na kraju, pod mi reče: ostani skroman, ti si samo stvorenje."

Meša Selimović