Decenije su prošle od odlaska iz BiH, u dalekom Klivlendu u SAD-u pronašao je mirniji kutak svijeta, ali jeza prijedorskih logora i danas struji kroz njega, a duhovi Omarske, Keraterma, Manjače vrebaju iz svakog polumraka i isprekidanog sna. Milutin Dimač Dimče iz Donje Ljubije kod Prijedora preživio je šest logora, a u Manjači je bio dvaput. U avgustu 1992. je iz Omarske, sa Razimom, Bećom, Stipom, Kadirom i drugima, prebačen u Manjaču. Stigli su navečer.

U autobusu čekali jutro

– Isparavali smo se. Imao sam komad pucvale u džepu. Uzeo kada smo pošli iz Omarske i mislio sam da će mi trebati konac iz nje. Valjala nam je. Stavljao sam je u onaj keder oko prozora u autobusu, jer se niz prozore slivala kondenzacija koja se isparavala iz nas stotinjak. Bili smo jedni na drugom. Kao sardine. Ja sam bio kod zadnjih vrata. Taj komad pucvale debljine osrednjeg štrika brzo se natopio tom tečnošću koja je bila sve samo ne ukusna ili ledena voda. Prvi uzmem. Pita me Razim, moj komšo, kakvog je ukusa. Rekoh, k’o nektar pivo. On se trun osmjehnu. Bio je klonuo duhom, a ja to nisam dozvoljavao. Prkosio sam koljačima – sjeća se Dimač dolaska u Manjaču.

Dehidrirani, u autobusu su dočekali jutro, a onda su ih izvodili van.

– Iz autobusa su iznijeli Neđu Tokmadžiju mrtvog. Ugušio se manjkom kisika, manjkom vode, a i srce nije izdržalo. Iznijeli su ga na jednu hrpu gdje su bili ostali ubijeni logoraši. Pronijeli su ispred nas i jednog kojem je glava visila na vratnoj koži. Grkljan i vratna kost bili su razdvojeni. Po usidrenoj krvi na njemu zaključio sam da je preklan sinoć ili u toku noći – priča nam Milutin.

Sporo umiranje

Do tada je u logorima proveo više od dva mjeseca. Nakon Keraterma i Omarske svi su bili iznureni, mršavi, žedni, gladni i psihički ubijeni.

– Postrojili su nas uz batinanje i krenuli smo putem nasutim šljunkom. Bili smo u četiri reda, nas par hiljada. Micali smo sporo, valjda su nas upisivali. Oko podne su nam naredili da klanjamo na kamenju, a pritom da psujemo Aliju. Komšiji Razimu tiho sam se požalio, da bar imam postekiju, da ne žulja ovoliko. Nije se smijao, ali mi je šapnuo da, kad vidi mene takvog i on ima volju da preživi – sjeća se Dimač dana nakon kojeg je uslijedilo novo mučenje, ubijanje, prebijanje, sporo umiranje koje je trajalo ukupno 14 mjeseci.

 Više od 5.000 logoraša

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini, Regionalni savez logoraša Banja Luka, Savez udruženja logoraša USK ”Dr. Irfan Ljubijankić“, Udruženje logoraša Sanski Most i Udruženje logoraša “Omer Filipović” Ključ, danas obilježavaju 29. godišnjicu raspuštanja logora Manjača. Kroz ovaj logor prošlo je više od 5.000 logoraša, koji su držani u štalama.

Avaz