Probudio sam se jutros onako,porano. Otvorio oci udahnuo duboko svjezi zrak koji je ulazio kroz odskrinut prozor. Onaj svjez zrak me razbudi a onda cujem kako kisa lagano rosi po krovu. Subota je, neradni dan. Obicno bih se okrenuo na drugu stranu i nastavio spavati ali.....jutros je bilo nekako drugacije. Osjecao sam se odmornim i potpuno budnim tako da je besmisleno bilo prisiljavati se na novi san. Odlucih da jos malo nako odlezim, jer u kuci je tako mirno. Svi spavaju pa...zasto da im smetam. Lezao sam tako ispod onog toplog pokrivaca dok sam punim plucima udisao onaj svjezi zrak. A onda mi nesto pade na pamet.

Pa....danas je 2.maj. A nas, ljudi u tudjini, gotovo svaki dan podsjeti na nekog ili nesto. Nakon svega sto nas zadesi, obicno se prisjecamo zla, bola, tuge. Ali se,ipak, nadje i poneki dan koji nas podsjeca na nesto sasvim drugo. Na prijatne dogadjaje,ljude i vremena. Drugi maj....a pred ocima se mijenjaju ”slike..

Taj drugi maj je vec negdje od polovine 70 tih godina proslog vijeka imao veliko znacenje za nas mlade iz Zecova. Te 76 ili 77 godine po prvi put smo bili ucesnici sportskih takmicenja u Trnopolju a pod pokroviteljstvom Omladinske organizacije BiH. Bilo je to nesto posebno. Ne samo zbog takmicenja nego i zbog svega vezanog za taj dan. Zecovi, najmanje selo na lijevoj obali Sane bilo je jedini ucesnik tih igara pred velikih sela iz Potkozarja. Mnogo je to znacilo za nas u to vrijeme. Bilo je to jedno od najvecih okupljanja i sportskih takmicenja u BiH. Osim toga bas u Trnopolju koje je u to vrijeme bilo primjer zajednistva ali i primjer koliko razlicitosti koje cine jaku cjelinu. Bilo je Trnopolje jedno od rijetkih mjesta u BiH gdje je zivjelo, ne znam tacno ali nekih 20 tak razlicitih nacionalnosti. Nesto ”malo” vise nego 4 nacionalnosti u Zecovima.

Tog 2. maja vec u ranim jutarnjim satima smo se okupljali na odredjenom mjestu odakle smo kretali prema Poljskom putu. A odatle autobus do Prijedora. Dalje bi putovali autobusom za Banja Luku te izlazili na raskrsnici za Kozarac a odatle pjesice za Trnopolje. Tesko je opisati taj osjecaj kada iz jednog malog sela krene omladina da ”odmjerava” snage u fudbalu, streljastvu, sahu sa mjestima koja su mnogo puta veca. I ne samo to. Druzenje ali i takmicenje pred hiljadu ili vise posjetilaca.

A onda sve ono izmedju. Iz Zecova su nas ispracale nase majke uz neizostavne rijeci ”Cuvajte se djeco i...pamet u glavu”. A onda bi smo krenuli kroz jos uvijek uspavano selo. ”Pozdravljali” su nas psi koji bi, ljuti sto im narusavamo mir, poceli da laju. A mi...veseli, nasmijani puni entuzijazma i takmicarskog duha udisali smo svjez majski zrak ispunjen mirisom jorgovana ali i behara sa pojedinih vocnih stabala.

Sve je to bilo tako lijepo i gotovo carobno ali....onaj dio puta od Kozarca do Trnopolja je nesto sto se rijetko gdje vidjeti moglo. Kozarcani, ljudi iz okoline Kozarca su veliki radnici, vrijedni domacini. A to se moglo vidjeti i na svakom koraku. Ona Potkozarska ravnica spadala je medju najplodnija zemljista mozda i u BiH. Pa kada se takvo zemljiste obradjuje vrijednim rukama kozarcana onda ne izostaju rezultati. A rezultati njihovog rada su bile velike i lijepe kuce, popratni poljoprivredni objekti, mehanizacija ali i nesto prelijepo.

Svaka kuca imala je odvojen stambeni i poljoprivredni prostor. Velike kuce su imale i velika travnata dvorista sa prelijepom ogradom, da li zivom ili drugom, nebitno je. Dvorista prekrivena zelenim ”tepihom” na kojem su se nalazile omanje cvijetne aleje. Oko svake kuce cvijece uzgajano sa ljubavlju domacina. Prolazeci pored tih divnih gradjevina i dvorista, prolazili smo i pored vrijednih ljudi koji su vec bili napolju.

Veseli ljudi, nasmijani mahali bi nam i pozeljeli srecu. Jer...vidjeli su da smo ”stranci” i da smo se zaputili prema Trnopolju a to je znacilo samo jedno ”mladi ljudi koji ce uvelicati veliki dan za svakog trnopoljca”.

Ne znam tacno ali sam imao utisak da je taj 2.maj bio praznik za cijelo Trnopolje. Praznik poput Bajrama, Vaskrsa, Uskrsa ili slicno. Svi su zivjeli za taj dan. Vec na ulasku u selo osjetilo se da niko ne spava. Svako se na svoj nacin priprema. Veliki broj gostiju stogao je u Trnopolje vec par dana ranije. Drugi pristizu a u toku dana pristici ce na hiljade gostiju. Tesko da ce i jedno domacinstvo ostati bez sopstvenih gostiju. Gostiju koje ovi vrijedni domacini otvorena srca docekuju sa osmjehom na licu i vratima svojih domova sirom otvorenih.

A mi zecovljani??? Mi smo imali naseg domacina kod kojeg smo svake godine, u sve vecem broju, docekivani poput najrodjenijih. Vec od tog prvog naseg dolaska u Trnopolje na takmicenje ugostila nas je familija Hamdije i Selime Turkanovic. Docekivali su nas kao svoje najmilije. Sa osmjehom, otvorenog srca. Castili nas i hranom i picem i toplim domom. Ne postoje rijeci kojima bi covjek mogao opisati taj docek. Tu toplinu ljudsku i svu tu dobrotu kojom je cijela familija docekivala nas, od kojih smo mnogi u pocetku bili potpuni stranci za ove divne ljude.

Ali....nakon nekoliko godina osjecali smo se kao da smo dio familije a tako smo i docekivani. I da ne zaboravimo...takmicenja ona sportska. To je ustvari spadalo u neki drugi plan jer nakon svega sto smo dozivljavali na putu prema Trnopolju, kako smo docekivani od domacina i kako smo spadali u red ekipa koje su bile omiljene medju onima koji su pratili takmicenja, tako smo mi svakog puta bili pobjednici. Sa toliko postovanja, ljubavi i respekta smo docekivani i propraceni da smo uvijek bili medju pobjednicima.

Nisu izostajali ni sportski rezultati a ono sto smo mi iz Zecova donijeli u Trnopolje bila je nasa mladost jer smo spadali u najmladje takmicare, imali uvijek najmanji broj ucesnika ali smo se casno takmicili. Pobjedjivali i gubili ali smo nasom voljom, borbenoscu i sportskim duhom zaplijenili velika srca kozarcana. I samo sto bi dan zavrsavao a mi jos uvijek u Trnopolju, pocinjali smo planirati dolazak u Trnopolje 2. maja sledece godine.

Sretan sam sto sam imao tu privilegiju da upoznam Trnopolje i njegove stanovnike prije sveg zla. Sretan sam sto sam susreo mnoge velike i divne ljude koji su to bili i ostali. I...jedno je sigurno...sve dok ja ili bilo ko od mojih zecovljana zivi u nama ce zivjeti mnogi ljudi a posebno nasi domacini Hamdija i Selima Turkanovic.

Autor: Čejko Kahteran/Zecovi,Prijedor