Izdvajamo

 

Pokušavam da živim gledajući naprijed, svjestan da je svaki dan jedinstven, ali i da će proći.

Piše: Rade Radovanović

Mislim da je prokletstvo čovjeka kao vrste da, uprkos svim dostignućima… knjigama, filmovima, internetu… stalno ponavlja iste greške. Kao da moramo sve iskusiti da bismo nešto naučili.

***

Genocid se desio četrdesetih, i onda su se kao dogovorili: Nikad više!… kad ono devedesetih opet genocid usred Evrope. Država Srbija ga i dalje negira, a on se i danas dešava u Mianmaru i Kini. Kad pregledaš komentare na desetak portala u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, čini se, „sad da pukne“, opet bi bilo isto. I gore.

***

Pamtim miris i izgled lipa u junu u Omladinskoj, imam sliku sunčanog popodneva u ulici u kojoj sam odrastao, iza mene škola i igralište gdje bismo kao djeca ostajali do dugo u noć i bacali loptu u koš.

***

Sjećam se uličnih svjetala i snijega dok trčim i vučem malog brata na sankama, okrenem ga i zavrtim u stranu, a on iskače, sav bijel, podigne ruke i ushićeno vikne: Još jednoom!!

***

Vidim nas kako igramo fudbal ili partizana i Nijemaca, ja, Ervin, Dado, Amir, Saud,… zadnje trojice odavno nema. Moj Kozarac je veoma poseban, a Kozarčani ponekad teški, ali pravedni i jaki ljudi, pravi Krajišnici.

***

Smješten je u podnožju Kozare, i tek nakon što sam iz njega protjeran, a Kozarac opustošen i spaljen 1992, shvatio sam koliko mi je bitan. I koliko mi je danas važno da je obnovljen i da opet postoji. Ervin i ja smo pokrenuli akciju za renoviranje igrališta za povratnike u Kozarac… iako su Kozarčani danas svud po svijetu.

***

Jednom su me pitali u Nizozemskoj da opišem kako je, nakon logora, bilo biti izbjeglica onih prvih godina, iz zemlje u ratu i plamenu, a bez kuće i grada. Sve što si imao i što te činilo tobom je nestalo. Moja eba Zlate (prabaka), prijatelji, kuće, fotografije,… Rekao sam: „To je kao da ti neko otkine noge ispod koljena, pa te ubaci u balon. I letiš, a ne znaš gdje ni kad ćeš opet dotaći tlo. Ali, znaš, gdje god se spustiš, nećeš više na noge.“

***

Mislim da sam u međuvremenu ‘stao na noge’. Nije više rat, Kozarac je izgrađen, Bosna je velikim dijelom obnovljena, ali, život nije ni blizu kakav je mogao i trebao biti. I sav ‘lagodan’ život na Zapadu (koji nije uvijek lagodan), nije vrijedan svih onih izgubljenih duša i prekinutih života.

***

Moji roditelji bili su učitelji u Kozarcu… Rano sam naučio čitati, dnevna je bila puna knjiga, tako da sam nekako puno toga već znao. Međutim, zbog toga nisam stekao radne navike, što će me puno koštati u gimnaziji. Prva godina – pet kečeva na prvom tromjesečju…

***

Čitali smo Zagora, Bleka, Alan Forda, Politikin Zabavnik… gledali Otpisane, Kapelske Krijesove, Kockicu, Nedeljni Zabavnik, Kviskoteku… Sa komšijom Dadom (Elvir) i bratom (od tetke) Ervinom krstario na biciklima regijom Kozarca mijenjajući stripove… Često smo išli na Staru pilanu… izletište na Kozari… a kasnih osamdesetih ‘u čaršiju’, disko i kafići.

***

Mnogi od nas bili su članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kozarac, a tamo bismo, pored obuke o požarima i vježbi gašenja, igrali bilijar i stoni tenis. Neću reći da je život bio idila, ali ga se sjećam sa sjetom i toplinom u srcu.

***

U Prijedoru sam pohađao Gimnaziju ‘Esad Midžić’ (danas Sveti Sava). Odnosi među ljudima su bili dobri, uprkos prvim tenzijama i širenju nacionalizma pred rat. Nije bilo puno razlike među učenicima, dugo nisam znao ko je Hrvat, a ko Srbin, niti me puno zanimalo. Ta izmiješanost religija i kultura je u Bosni odavno način života.

***

Ni profesori nisu pravili razliku, ali kako se primicala 1991. u kojoj sam maturirao, ni nas miris rata nije zaobišao. Oktobra 1989. sam prvi put osjetio da me neko gleda kroz prezime, bolje rečeno da sam diskriminisan zbog porijekla. I to od strane profesora. To je bilo baš u danima one čuvene ponovljene utakmice Zvezda-Milan… Dobio sam ocjenu niže jer sam Mujagić…

***

Išto tako, sjećam se atmosfere u školi nakon ‘incidenta’ u Borovu Selu i slika ubijenih hrvatskih policajaca na Yutelu, mislim da je bila 1990. Nisu svi bili tako zgroženi kao ja i većina učenika, a jedan od komentara je bio ‘možemo mi i bolje’.

***

Juna 1991. sa tek napunjenih 19 godina odazvao sam se na služenje vojnog roka u JNA, kasarna Mika Mitrović u Šapcu. Ne zato što mi se išlo u vojsku ili u rat, nego ‘da se riješim toga’. Međutim, još tokom obuke, rat u Hrvatskoj se rasplamsao, a u septembru smo poslati na ratište, u relativno ‘miran dio’, a malo je falilo da odemo na Vukovar.

***

Sjećam se, nije mi se išlo, kao ni mnogima, bilo je među nama i Hrvata, ali toliko su nam isprali mozak o zločinima nad Krajiškim Srbima koje „JNA mora da zaštiti“, da sam ja, inače odgajan kao Jugosloven, mislio da stvarno idemo braniti nekog. Međutim, vrlo brzo se ispostavilo da su hrvatska sela prazna ili spaljena, a po srpskim narod živi.

***

U kući jednog domaćina ugledao sam sedam televizora na velikom stolu koje je ‘oslobodio’ u borbi. Jednom su nam čak rekli da ako ne možemo zaustaviti otcjepljenje Hrvatske, onda moramo izbiti na liniju: Karlobag-Karlovac-Virovitica… A ja sam znao za Moljevića i ‘Homogenu Srbiju’ i gdje su granice te ‘velike Srbije’. Zvijezda na glavi je bila samo ukras i sjećanje na neka ljepša vremena.

***

Jedno jutro pogledao sam se u ogledalo u napuštenoj kući i rekao sebi: – Mujo, nije ovo tvoj rat! Neću da budem Švabo! Dezertirao sam, uz rizik zatvorske kazne, ali ja sam polagao zakletvu da ću braniti Jugoslaviju, a ne tjerati ljude iz kuća. To su bili dani kad sam ‘izgubio vjeru’ i shvatio da Juge više nema. Tih dana izišla je i pjesma R.E.M. ‘Losing my religion’…

***

Rat u Bosni dočekao sam u Kozarcu. Kozarac je na putu Banja Luka – Prijedor, a opkoljen je pretežno srpskim mjestima, tako da očito nije bilo načina da 1992. ostane netaknut. SDS je u Prijedoru još 7. januara 1992. u tajnosti osnovala ‘srpsku opštinu Prijedor’, a 30. aprila izvršila puč i preuzela vlast i kontrolu nad gradom.

***

Nakon napada na mjesto Hambarine, 24. maja 1992. na red je došao Kozarac. Par dana ranije lično sam čuo glas kapetana JNA Radmila Zeljaje kako preko radio-veze prijeti i spominje da ćemo biti granatirani iz 23 teška oruđa.

***

Došla je i ta nedjelja, lijep, sunčan dan. Napad me dočekao u dnevnoj sobi dok sam s bratom gledao film. Da dogledamo kao, pa vratimo u videoteku… A onda je oko nas zagrmilo. Iako sam bio na ratištu samo pola godine ranije, sve je još izgledalo jako nestvarno. Manje od 48 sati nakon napada „Kozarac se predao“ i ono malo branitelja koji su na ovaj ili onaj način došli do oružja i pokušali braniti grad, prestali su sa otporom.

***

Srpska strana je tražila da se žene, djeca i muškarci koji nisu uzeli oružje predaju. To smo i učinili. A onda je 26. maja po podne počeo pogrom. Kozarčani su prebačeni u logore Keraterm (u samom gradu Prijedoru), Omarska i Trnopolje. Već tog prvog dana počela su ubijanja.

***

Neki muškarci su izvedeni iz kolone i zaklani u kući pored glavnog puta za Prijedor. Grupa policajaca koja se predala bez borbe je provedena pored kolone i s leđa strijeljana ispred obližnje fabrike. Starci koji su ostali u kućama su pobijeni, a Kozaračko mezarje danas puno je bijelih nišana; mnogi se još vode kao nestali. Radmilo Zeljaja, koji je na Haškoj A-listi optužen za ratne zločine, i danas prima vojnu penziju od države Srbije i šetka se po Beogradu kao slobodan čovjek.

***

Na užem području Kozarca 1991. bilo je ukupno 8.028 stanovnika, od kojih 7.643 nesrba… 1993. na tom je području ostalo još samo 19 nesrba. Od oko 3.000 bosanskih muslimana, koliko ih je u bilo u Hambarinama 1991, dvije godine kasnije bilo je još samo 5. U Čarakovu 1991. je živjelo 2.400 ljudi, a nakon rata samo dvoje. Briševo je prije rata brojalo 370 katolika, od kojih je 77 ubijeno u julu 1992, a ostali su kroz logore protjerani i selo opljačkano i spaljeno.

***

Slično je bilo i po mnogim drugim gradovima po Bosni i Hercegovini. Može se reći da su ubijanje i progon civila bili cilj rata. To je dokazano i u Haškom tribunalu, a genocid u Srebrenici je samo zadnja faza istrebljenja koje je počelo 1992.

***

I bogomolje su rušene sistematski, tako da je pod trobojkom RS uništeno 534 džamija, a ostala samo jedna, u selu Baljvine u kojem su Bošnjaci spasili crkvu u onom ratu.

***

U Prijedoru je ubijeno 102 djeteta i 256 žena. Po istraživanjima Mirsada Tokače, ubijeno je ili nestalo 5.204 osobe od kojih su 4.174 Bošnjaci… 169 sa statusom vojnika… 909 Srbi… 876 vojnika koji su uglavnom poginuli na ratištima po Bosni… i 121 Hrvat.

***

Time je Prijedor, u odnosu na broj stanovnika, odmah iza Srebrenice po broju žrtava. Protjerano je oko 53.000 ljudi, a najmanje 31.000 njih je prošla kroz logore.

***

U procesu protiv Milana Kovačevića, člana kriznog štaba opštine Prijedor, Haško tužilaštvo je podatak da je od 57% nesrba 1991. godine u Prijedoru 1993. ostalo tek 2-3% nazvao „statistika genocida“.

***

Hambarine, Kozarac, Briševo, Bišćani, Čarakovo, bili su ona ‘lepa sela što lepo gore’, kao i prijedorski Stari grad.

***

Prijedorski logori su direktan povod za osnivanje Tribunala u Hagu. U logoru Omarska, „metak je bio nagrada“, kako reče Nusreta Sivac, jedna od 37 žena logorašica.

***

Za samo tri mjeseca u Omarskoj je pobijeno najmanje 700 ljudi, među kojima i 5 žena. Bilo je i puno dječaka od 15-16 godina, mučeni su i oni, kao i stariji. Naslušao sam se smrtnih krikova noću i danju… Neka ubistva, kao ono 20. juna 1992. za koje je u Hagu osuđen Kozarčanin Duško Tadić, dugo su me proganjala.

***

I da logore nisu „otkrili“ britanski novinari 5. augusta 1992, ja ne bih još dugo izdržao. Spavali smo na podu, imali obrok jednom dnevno, higijena nikakva… tako da su se pojavile uši, pa dizenterija. Krajem jula 1992. sam pretučen i isto veče obolio od dizenterije. Danima nisam više mogao na noge… glas mi se pretvorio u šapat… puls mi je bio na 32.

***

Pored mene i mog oca, bez kojeg ne bih preživio, jedan Kozarčanin je umro od dizenterije, a nije jedini… I ne vjerujem da bih tad izdržao da nije bilo novca koji nam preko jednog Srbina poslala majka. Našao sam ga poslije rata, popili smo rakiju i kafu zajedno, i danas sam mu zahvalan.

***

Bilo je ljudi koji su i tad pokušavali pomoći komšijama, ali jako malo. Jedan od njih je i Jovo Radočaj, Srbin koji je do smrti mučen u Keratermu. Išle su stalno prozivke koje su najčešće značile smrt, bilo nakon strašnih mučenja po logoru, bilo negdje vani.

***

Najgora je bila smjena koju je vodio Mlađo Radić Krkan. Taj čovjek je izvodio i svoje kolege policajce, nijedan se nije vratio živ. Ubijani su ciljano i ljekari, profesori, policijski inspektori, vlasnici kafića i restorana, pa i ljudi koji su samo imali ‘pogrešno prezime’… Jakupović, Forić…

***

Svako jutro travnjak oko „Bijele kuće“ bio je prekriven leševima koje je odvozio isti žuti kamion kojim je dovožena hrana. Samo, sada ruta je bila – masovna grobnica Stari Kevljani. Svi ti logori su osnovani po naređenju kriznog štaba opštine Prijedor, znači pod direktnom kontrolom civilnih i vojnih vlasti.

***

Jedan od odgovornih, Simo Drljača, na pitanje novinara New York Timesa zašto su zatočenici tako mršavi rekao je da su muslimani inače mršavi jer ne jedu svinjetinu i poste. Milan Kovačević, haški zatvorenik i član kriznog štaba, jednom je uporedio prijedorške logore sa onima iz II svjetskog rata, a svjestan težine zločina, svojoj ženi rekao juna 1992: ‘Mi smo lud narod!’

***

Svi članovi moje porodice su prošli kroz logore, a naša ebejka (prabaka) Zlate Krkić je ostala u kući u Kozarcu i nikad je nismo našli. Ona je najstarija „nestala“ osoba opštine Prijedor. Rastali smo se 25. maja 1992. ujutru kada smo pod granatama izbjegli u Kozaru.

***

Mislio sam da ćemo se vratiti kući, a ona je teško hodala i izgledalo je najbolje da je ostavimo u skloništu ispod stepenica. Nikad neću zaboraviti njen suzni pogled i momenat kad sam joj rekao: ‘Ne brini se, vratićemo se mi!’ Kroz detonacije svana čuo sam kako odgovara: „Lažeš ti…“ a to nije rekla zato što je mislila da lažem, nego što je osjećala da se više nećemo vidjeti, a preživjela je „onaj“ rat.

***

Prva godina u izbjeglištvu je bila najteža. Frišak iz rata koji još traje, roditelji, brat i sestra izbjeglice negdje u Centralnoj Bosni… Ja i brat koji je sa 17 stigao u Holandiju dugo nismo znali ni da li su živi, a prvi kontakt telefonom bio je osam mjeseci nakon mog dolaska u Holandiju. Glava puna slika iz logora… Krike logoraša na samrti dugo sam slušao, danju i noću.

***

Brzo sam savladao holandski jezik i zaposlio se. Već od 1994. radim za Službu za imigraciju pri Ministarstvu pravde Holandije. Moj prvi posao bio je na Aerodromu Amsterdam u timu koji je obavljao intervjue sa strancima koji zatraže azil. Kasnije sam pisao odluke na zahtjeve za boravak u Holandiji, predstavljao državu na sudu… Od 2015. sam u Briselu.

***

Put me je poslovno vodio i na Balkan. Već aprila 1999. tokom rata na Kosovu bio sam dio tima koji je u izbjegličkom kampu Stankovec na sjeveru Makedonije registrovao i prebacio za Holandiju preko 1.000 izbjeglica, mahom Albanaca koji su protjerani s Kosova.

***

Tako sam se, sticajem okolnosti, obreo u sva tri balkanska rata devedesetih… Kao vojnik, kao logoraš i na kraju – kao „spasilac“ – tako me je nazvala jedna holandska novinarka tih dana.

***

2005. radio sam na EU projektu u Hrvatskoj pa je moja analiza tadašnjeg Zakona o strancima korištena kao osnova za izmjene zakona, što je bio uslov za ulazak Hrvatske EU. Slično je bilo i 2006. kada sam posjetio i Beograd, Podgoricu i Sarajevo i radio analizu zakona o azilu. 2007. sam bio u timu stručnjaka tokom evaluacije granica Slovenije za ulazak u Schengen. U Sarajevu sam 2010. i 2011. koordinisao EU projekat tokom kojeg su evropski stručnjaci obučavali kolege iz BiH.

***

Od 2015. radim za Evropsku komisiju u Briselu, pa sam 2016. bio i vođa tima za Schengensku evaluaciju aerodroma u Hrvatskoj.

***

Ja sam Jasenovac posjetio i prije i poslije rata i moje kćerke su obišle i Jasenovac i Omarsku. Jedino im nije jasno zašto u Omarskoj još nema muzeja, a u Trnopolju stoji spomenik srpskim vojnicima.

Vrijeme je za Willy Brandta na Balkanu. Njemačka i Francuska su već 12 godina nakon rata počeli s osnivanjem Unije koja svima donosi prosperitet, a kod nas virtuelna rovovska borba još traje.

O sagovorniku

Satko Mujagić je rođen u Prijedoru 1972, gde je završio i gimnaziju. Nakon napada na Kozarac u maju 1992. zatočen je u logor „Omarska“, a potom u „Manjaču“. Nakon deportacije u Hrvatsku 1993. odlazi u Holandiju, gde se već 1994. zaposlio u Službi za imigraciju. Od 2003. je redovni stručnjak Holandije u Šengenskim evaluacijskim misijama granica „Šengena“. 2006. na Univerzitetu Amsterdam magistrirao je pravo. Od 2015. živi u Briselu, gde radi za Evropsku komisiju u odjelu za Šengenske evaluacije. Jedan je od vodećih evropskih stručnjaka za pitanja Šengenskog režima i poznati borac za ljudska prava.

 

danas.rs

Čitanje knjiga oplemenjuje razum, donosi mnoge pouke i vrijedne savjete i čovjeka osvjetljava mudrošću. Čovjek koji mnogo čita knjige lijepo i elokventno govori, zna usrećiti druge, utješiti ih, dati valjan savjet. Druženje s takvim čovjekom bolje je od svakog sijela, ono je slasno za svaki um i dušu. Mudrost koju on prenosi poput je bilja koje svoj plod daje uvijek.