Kazu da roditelji svako dijete isto vole i svakom djetetu se isto obesele prilikom rodjenja. I.....svakako je to tacno ali.......Ipak....nesto je veca radost bila kada bi na svijet dosao mali djecak jer …....”Rodio se onaj ko ce svoje roditelje do smrti dohraniti i u kabur spustiti”, tako je to bilo. A...postoji za to i mnogo razloga o koje nebih sad nabrajao.

Nikakav izuzetak nije bila ni Hasnija Kadiric iza Biscana. Velika je radost bila kad se rodio prvi sin, pa drugi pa......sesti. Svaki put bi Hasniji ko jedan veliki kamen sa srca pao. Sest sinova ko sest jablanova , zastitice o od svega sacuvati majku. Dohraniti je i na ahiret ispratiti....kao sto je to bio obicaj.

Kada sinovi porastose. Kada su sami mogli da o sebi brinu a i da majku svoju odmjene i zastite bila je Hasnija najsretnina majka na svijetu. Vec su se planovi krojili ko i gdje ce da pravi kucu. Pa prvi na redu je bio Emir kojemu je bilo skoro 25 godina te bolne i krvave 1992 godine. Planirala je familija, planirala su braca, veselila se majka. Nazalost”planirali” su i drugi.

Nakon sto su uz pomoc vojske i policije zauzeli vlast u Prijedoru velikosrpske vlasti su do u najsitniji detalj isplanirali ”buducnost” prijedorskih nesrba. Nakon otpustanja sa posla, izolovanja od grada i drugih planiranih radnji, planiran je i ”zavrsni ” cin za nesrpsko stanovnistvo Prijedora. Taj zavrsni i krvavi cin ”poceo” je etnickim ciscenjem Biscana koji su bili najblizi Prijedoru.

Taj krvavi ponedeljak 20 jula 1992 godine u Biscane je uslo na hiljade do zuba naoruzanih i mrznjom zaslijepljenih velikorpskih ”vojnika” koji su iza sebe ostavljali krvavi trag. Tijela ubijenih, prije svega muskaraca, mogla su se vidjeti na svakom koraku u selu.

Tog dana u selu je ubijueno na stotine civila muskaraca dok su nekoliko stotina ”odveli”. Odveli u smrt, logore ili.....Tog dana su sa kucnoga praga odveli trojicu sinova Hasnije Kadiric. Emira koji je bio 25 godine, Samira 24 godine i Ferida koji jos nije bio napunio 18 godina. Stajala je majka Hasnije, bas kao i stotine drugih muslimanskih majki toga dana u Biscanima, kao skamenjena i gledala dok joj dojucerasnje komsije iz Volara, Tukova, Prijedora tuku i na silu odvode sinove.

Prvo je pogledom ispratila najmladjeg Ferida, pa Samira i na kraju Emira. Dva dana kasnije je i cetvrti sin Edin koji je tada bio 20 godina ”uhvacen” i u smrt odveden.
Nedugo zatim je selo ocisceno i od ostatka stanovnistva zena i djece koji su odvezeni Konvojima na Vlasic. Medju njima je bila i Hasnija Kadiric sa svoja dva mala sina.

Nije prosao ni tren a kamo li sat ili dan a da majka Hasnija nije mislila na svoje sinove. Mislila i nadala se. Nadala se da ce se jednog dana pojaviti jer......djeca su to bolan i nikom nista na zao ucinili nisu. Prolazili su mjeseci i godina. Po zavrsetku rata vratila se Hasnija na svoje ognjiste sa svojom dvojicom sinova. Sagradili su kucu na mjestu gdje je Emir planirao da svije svoje gnijezdo i osnuje svoju familiju.

Po povratku je Hasniji bilo jasno da se sinovi nikada vratiti nece, barem ne na svojim nogama. Ipak je cekala....Cekala je majka da barem pronadje njihove kosti i da ih sahrani kako to dolikuje insanu. I......nadjena su tijela trojice sinova ili barem nesto malo od njihovih tijela.

Gledala je majka kada su kovcege u kabur spustali . Gledala …..i......cutala. Bas kao i onog dana kada su ih odveli u smrt. Potpuno skamenjena i bez sbnage da bilo sto kaze a ni suza vise nejma. Isplakala je majka i dusu iz sebe. A onda je cekala da nesto sazna ili da pronadje i svoga Ferida, koji je ubijen iako je bio dijete. Nazalost.

Srce majke Hasnije Kadiric iz Biscana sa Krvavog Brda na lijevoj obali Rijeke Sane, prestalo je da kuca. Ni njena velika nada i zelja da pronadje ostatke tijela svoga Ferida nije bila dovoljna da daje snagu ranjenom majcinom srcu da izdrzi jos...jos koji dan, heftu ,mjesec ili godinu. Da nadje svoga Ferida i …... Pridruzila se majka Hasnija cetvorici svojh sinova u Dzennetu u kojem ce vjecno zajedno ostati.

Majka Hasnija Kadiric jedna je od hiljade prijedorskih majki koje su umrle a nisu docekale da pronadju tijela svojoh najmilijih. Majka Hasnija je jedna od hiljade majki Prijedora o kojima se ….cuti. Majki koje i nakon 29 godina od krvavih pokolja nad njihovim najmilijim zive i umiru same. Daleko od ociju i ….srca javnosti BiH, za razliku od majki iz drugih dijelova BiH prema kojima se BiH vlast prije svega bosnjacka, odnosila i odnosi na jedan sasvim drugaciji nacin.

Pa zar se onda treba cuditi sto retardirani ”novinari” i ”filmski reziseri” pred ocima srbijanske javnosti ali i cijele balkanske javnosti ismijavaju i pljuju po prijedorskim zrtvama. Nema nikog u BiH da podigne glas, da kaze ” Sad je dosta”.

I po ko zna koji put ostavljen je Prijedor i prijedorski nesrbi na milost i nemilost onih koji su nastavili politiku i ono sto osmislise ranije velikosrpske vodje a koji se danas nalaze na izdrzavanju kazni za ratne zlocine. Neki su vec ”izdrzali” kaznu i zive ”normalno”. Drugi pokusavaju pobjeci pred pravdom a kada su ubijali u ledja one koji su pokusali pobjeci od smryti bili su hrabri.

” I ne reci fukaro velikosrpska da su nesrbi Prijedora ”dobrovoljno” odlazili u logore smrti. I ne reci fukaro bjelosvjetska kako su nesrbi Prijedora dobrovoljno u srt odlazili jer.....nisu. Prijedorse nesrbe u smrt odvedose necasne zvijeri u ljudskom obliku koji sebe Srbima nazivase. Iste zvijeri bez ista ljudskog u sebi kao i ti vfelikosrpska fukaro sto pljujes po nevinim zrtvama Prijedora.”

Autor:

Čejko Kahteran
Zecovi,Prijedor