Izdvajamo

LJUDI KOJI VJEČNO "ŽIVE"
Iako su se na drugi svijet preselili.
Jos nekih desetak mjeseci pa cu napuniti 60 godina. U toku svih ovih godina sreo sam na hiljade i hiljade ljudi. Na raznim mjestima u razna vremena . Vecina tih ljudi je ,onako, prosla kroz moj zivot. To su bili ”obicni” ljudi koji su svoj zivot zivjeli. Nisu nikom zla nanijeli ili odmogli. Ako se insan ”natjerao” nesto na njih, nisu ga odbili. Sa nekima sam se druzio neko vrijeme ali su ipak ”nestali” iz moga zivota. Tako je sa svakim covjekom. Ljudi dolaze u zivot, zadrzavaju se jedno vrijeme i....nestanu. Dok postoje ljudi kojih se covjek sjeca i koje nikada zaboraviti nece i ne moze. Nekako je lakse ”zaboraviti” one koji su mi zagorcali zivot na jedan ili drugi nacin. Covjek ”potiskuje” negativne osobe i dogadjaje kako bi ostavio ”mjesta” za one koji su mu ostali u srcu i dusi. I normalno je da se covjek sjeca osoba iz vremena kada je onako malo porastao. Dok su posebne , izuzetne osobe ostale u sjecanju a covjek ih je sretao u ranom djetinjstvu.
Bio sam nekih pet ili sest godina kada sam jednoga jutra ugledao jednu zenu. Onako malo povisa ali mrsava. Na sebi je imala lijepe dimije i bluzu od iste ”metraze”. Isla je uspravno, a osmjeh joj je krasio njene vec poprilicno utonule obraze koji su ostavili malo vise ”mjesta” za njene oci. Oci iz kojih je sijala dobrota, toplina i njeznost. Bila je to moja nane Tidja koju sam tog jutra prvi put vidio. Postala nam je vise i od nane i od majeke. Bila je nase sve. Njoj smo se mogli povjeriti i kada smo neki belaj ucinili. Njoj smo se mogli pozaliti da nas nesto boli. Ili …...sve ono sto nikome nismo smjeli ni zamisliti da kazemo, njoj smo povjeravali. I...nije slucajno. Jer....bila je moja nane Tidja nesto posebno sto se nikad roditi nece. I od tog prvog dana sam se pitao kako i dje je, skim odrastala ta divna nana?
Bilo je to vrijeme kada je za putovanje u Kozarac se trebalo pripremiti. Nije se na ”toliku dalj” islo tako jednostavno. A onda su poceli da dolaze nanina braca, sestra , snahe i njihova djeca. Jednog jutra poranio ja nako rano. Ljeto a ja sve namirio pa reko da malo odem do nane jer je tog jutra nisam vidio. Sto mi je naravno bilo cudno. I onih dvadesetak metara izmedju kuca pretrcah i ”uleti ” na verandu , odatle kroz predsoblje pa u njihovu sobu gdje su dane provodili. Kad sam vrata sobe otvorio onako naglo ugledah dvije osobe kako sjede u procelju sobe na siljtetu. Muskarac je izgledao ogroman iako je sjedio. Zastahih kod vrata. Ne znam da li sam se uplasio ili me bilo stid. A onda me onaj covjek pogleda......Od njegova pogleda sam se odmah opustio kao da ga poznajem cijeli zivot. Na glavi je imao onu francusku kapu a lice bijelo, obrijano . Vidjelo se da covjek ”drzi” do sebe.
I dok sam jos uvijek stajao progovori on, dubokim muskim glasom. Ali tako njeznim i punim neke posebne topline koja se sirila kroz moje tijelo dok sam ga slusao. Imao sam osjecaj kao da je to neko moj, najrodjeniji. Nasmijesio se i pogledao, pogled kao iu nane Tidje i rece ” Bujrum, momcino. Ti mora da si Cejko. Kako te moja seja opisala jedva sam docekao da te sretnem jer prema njenim rijecima si plaho fin djecak”. I ja sam se nasmjesio. Dosao sam do onog stana za tkanje prnje koji je nane imala i tu sam sjeo. Zena, nekako mila, isto govori mehkim glasom sjedila je kraj muskarca. Zavijena u onu maramu sa kerama. Na njoj fine dimije ko da su od svile. Sve ju je to cinilo posebno dragom i prijatnom. Bio je to prvi put da sam sreo naninog brata Muhu i njegovu Minu. Svakog ljeta bi, kasnije dolazili u onu ”ilidzu” u Zegru koja im je pomagala radi reume.
Kasnije sam upoznao i njihovog mladjeg sina Vahida i cerku Timku. Obadvoje su bili visoki ali su bili kopija svojih roditelja. I po izgledu i ponasanju. Bili su stariji od mene ali bi se prema meni ponasali kao da sam njihov vrsnjak. Tako da smo pricali ”ko jarani”. U medjuvremenu je moj did umro a nane ostala sama. Od tada smo ja i moj brat redovno pili jutarnju kahvu sa nanom. Jedno jutro bas one godine kada smo zavrsili osmi razred veli mi nane Tidja ” Cejko sine, znas li ti da se moj Vahid zeni” , cini mi se da je bio juli mjesec. ” Nisam znao” velim joj. A ona me pogleda onim svojim toplim ocima. ” Znas sine ja sam tetka i moram na svadbu. A …...bas mi se neide sama. ” Nisam mogao da dokucim sta je mislila pa sam samo cutao i cekao a onda ona veli” Znas, bilo bi mi plaho drago kad bi ti isao samnom. Jer bi zeljela imati nekog iz svoje familije sa sobom”. Nisam ja to tada shvatio jer nikad nisam mogao vjerovati da sam ja njena familija. Dogovorili smo se.
Zaputili se mi nako rano na sabahu nekim ranim autobusom. Prijedor pa onda dalje za Kozarac. Izasli dole u carsiji. I dok sam zvirnjao okolo jer sam imao osjecaj kao da ovo malo mjesto (gradic) indanu ulijeva neku spokojnost, mir, raspolozenje i toplinu. Zaputili smo se prema Besicima. Zastaju neki ljudi i zene koji nanu poznaju. Pitaju se za zdravlje. A onda pitaju ” A ko ti je to Tidjo?” A nane bi sa ponosom odgovorila ” Ovo je moj unuk, Cejko”. Ne znam ni dan danas ne mogu opisati taj osjecaju. Ponosa sto me svojim unukom smatra. Stigosmo mi do Muhine kuce. Docekase nas ko svoje najmilije. Pred avlijom je sve sredjeno za muziku. U kuci ima nesto malo gostiju. Muho domacin me docekao i zagrlio . Umalo nisam zaplakao od neke njeznosti i topline.
Sjedosmo, kahvu popismo. Natjerase nas i da jedemo dok se narod nije poceo iskupljati na krnu. I to smo odradili. Vrijeme je islo brzo tako da su se zvanice vec pocele okupljati. A onda mi Muho rece” Hajde ti samnom Cejko”. Izasli smo napolje a za stolom je vec bilo podosta ljudi. Muho nazva salam oni otprimise a svi nekako gledaju u mene. Gledaju jer me Muho zagrlio kao svog najblizeg. A onda im on rece ” Ovo je Cejko, unuk moje seje sto se u Zecove udala”. Ustaju ljudi, iako su svi stariji. Pozdravljamo se onako srdacno. I sa svakim rukovanjem sam se sve vise osjecao kao medju familijom. A onda me Muho odvede u samo”procelje” stola gdje su sjedili najblizi rodjaci i dostovi. ” Danas si ti nas najvazniji gost” rece Muho. Sjedoh, a neki prijatan covjek do mene upita me ” Hoces pivo, mladicu?” Bio sam 16 godina i...uzeo sam pivo.
Dernek je poceo a ja se medju onim ozbiljnim ljudima ”upecio” jer me gotovo svi gledaju. Nije bolan zbog ljepote , nisam bas tako plaho lip bio 🙂 neko se pitaju ”Ko je onaj ”balavac” sto medju ljudima sjedi. Nije dugo proslo poceli su da nazdravljaju samnom. Jedan po jedan, ali ne pivom nego konjakom. Hranili su me onom jagnjetinom i ostalom hranom jer ja nisam mogao jesti kad pijem ali su me oni ”natjerali”. Taj dan sam dozivio nesto posebno sto nikada zaboraviti necu. Djecak od 16 godina kojeg svi tretiraju kao odraslog. Osjecaj ponosa sto me zovu unukom nane Tidje ali i neka posebna energija koja je zracila iz svakog covjeka kojeg sam sreo taj dan. Ne mogu da se sjetim da sam se ikad tako osjecao ni prije ni kasnije. A sada kad sam ostario shvatio sam. Svaku mjesto, svaki skup, veselje ili zalost covjek dozivljava kroz ljude koje je sreo. A ja sam taj dan sreo najdivnije ljude, kozarcane.
Nema vise moje nane Tidje niti Muhe a ni Mine. I Vahid se na ahiret prerano preselio. Nema ih fizicki u mom zivotu ali ce uvijek da zive u mojim mislima, sjecanjima i mome srcu. Takvi ljudi se ne zaboravljaju.
Autor:
Cejko Kahteran
Zecovi, Prijedor

"Srpski narod nije kolektivno kriv za zločine i otuda ima odgovornost da se od njih javno ogradi i to djelima. Zato su neizmjerno važne aktivnosti “Žena u crnom”, grupe “Četiri lica Omarske” iz Beograda ili Udruženja “Kvart” iz Prijedora"

kaže Mujagić za Avaz.ba