Izdvajamo

Sjećaš li se Trnopolja
(na godišnjicu izlaska iz logora Trnopolje)

Piše:Denijal Dergić

Da se ne zaboravi, da se nikada nikome ne ponovi.
Trnopolje je selo u ravnici u plodnom Kozaračkom polju. Trnopolje se ni po čemu ne razlikuje od ostalih sela u Prijedorskom kraju. Trnopolje je zapravo skup manjih naselja koja su se šireći i povećavajući broj stanovnika sastavili u jednu cjelinu. Kroz Trnopolje prolazi najstarija pruga u Bosni i Hercegovini. Pored Trnopolja je i najveći ribnjak u BiH "Saničani".
Trnopolje bi zauvijek ostalo nepoznato selo da se nije desila 1992. godina. Tada su srpske vlasti u Trnopolju 26.05 1992. godine otvorile "Otvoreni prihvatni centar" kako je bilo napisano na kafani koju su tada koristili istovremeno kao i komanda logora i kao sjedište Crvenog krsta, a zapravo logor za nesrpsko civilno stanovništvo. U toj godini će u Trnopolju četiri datuma ostati u posebnom sjećanju.
Pored onog 26.05.kada je otvoren logor,tu su još i 09.07 kada su u "čišćenju" Trnopoljskih naselja srpski vojnici ubili oko 40 civila među njima je ubijen i čuveni sportista, body bilder Fikret Hodžić.
21. augusta 1992. godine, više od 200 civila odnosno logoraša iz logora Trnopolje je izdvojeno iz konvoja i na Korićanskim stijenama su rafalima pobijeni. Nekoliko njih je ipak preživjelo.
I na kraju ovaj datum, 30.09. oko 1600 logoraša su krenuli u slobodu da bi narednog dana 01.10.1992 stigli u Karlovac.

Trnopolje i sada izgleda kao tiho, mirno mjesto, lijepo za miran život. Djeca kojih je jako malo idu u školu, obrađuju se njive, vozovi prolaze. Neko bi rekao idila. Dok sjećanja ne krenu...
Dragi logoraši Trnopolja, može izgledati čudno (a i lično sam proveo oko 4 mjeseca) želim da vam čestitam godišnjicu slobode. Onim logorašima koji ovaj dan nisu dočekali neka je rahmet, neka u miru počivaju.


SDA 2020 Desktop
DNS Desktop

Malena Maida Bašić, djevojčica od jedanaest godina, sjedila je na skemliji koju joj je od drveta napravio otac Ibrahim. Skrivali su se osam mjeseci u šumi Kozare. Tog hladnog zimskog jutra, 12.februara 1993.godine, ispred šatora od cerade i najlona, jela je grah sa udrobljenim bajatim kruhom. Zavladala je potpuna tišina. Vojnici su ih opkolili i prišli na dvadesetak metara. Kada je zapucalo prvi je pao njen otac. Osjetila je oštar bol u stomaku i strovalila se na leđa. Pokušala je da dozove majku Mirsadu ali glas je ostao u grlu. Gledala je kako meci kidaju komadiće odjeće sa majčinih grudi dok istrčava iz šatora. Maidini prstići stezali su kašiku. Tanjir se nije prevrnuo. Pokušala je udahnuti ali bolni grč iz stomaka nije dao. Vid joj se mutio i mogla je prigušeno čuti jedino još vrisak brata Mirsada koji pokušava pobjeći. Dječijim grudima prostrujao je zadnji drhtaj.

Piše: Edin Ramulić

* Opis zadnjih trenutaka života djece u tekstu baziran je na autentičnim forenzičkim, sudskim i informacijama dobijenim od očevidaca.