Izdvajamo


RAT NIKAD NEMOZE BITI IZBRISAN IZ NASEG SJECANJA

Piše: Emsud Blažević

20.Juni 1992 PAKAO

Kad bi pocela tuca, ta pocinje i tisina (valjda od straha), malo dalje od Elektro radione gdje sam boravio cuju se krikovi, a to ce biti Eno Alic, Emir Karabasic i Fikret Harambasic.

Na svaki krik mi bismo prestajali disati.

Dodze nizi sarenac u elektro radionu i kaze: Hrnic Asko!, svi sute, opet ce on Hrnic Asko!, svi sute, treci put, imal tog? a neko ce reci, nema Asko, ima Jasko, e taj hajde izlazi.

On usta ispod stola gdje je lezao, pozutjelog lica, i valjda svjestan sta ce mu se desiti, u koznoj crnoj jakni, uradi sa rukama nekakve vjezbe i ode.

Majko moja! Kazu da je bio 20. Juni, ja nepamtim Datum, ali sam dobro zapamtio taj dan.

Jasko je imao samo 29 Godina.

E te krikove ko je prezivio nemoze biti normalan.

I strazari su sebi zacepljali usi da necuju te krikove.

U ustima vise ni pljuvacke nije bilo, a ruke bi zavlacili u unutrasnjost sebe da postanemo mali smotuljak.

Posmatrali smo jedni druge uvjereni da postoji mogucnost da se vise necemo vidjeti.

Koliko god da su trajala ta uzasna ubistva sa odkidanjem polnih organa, i to sa zubima, ta sjecanja nemogu izaci iz ljudskog tjela.

Poslije te brutalne tiranije, muzika, pa tisina.

Ta mukla ruzna tisina, poslije koje dolazi smrt, a svi se pitamo cija.

Nakon tih ubistava Ene, Emira, Fikreta i Jaska mi smo dva dana sa ocima pricali, oci su nam bile govor, a usta su bila blokirana od straha koji se uvukao duboko u kosti.

Tad smo izgubili sposobnost verbalnog i logicnog razmisljanja, jer se nas um poceo da otapa.

Stvorile su se tamne slike koje su nas vodile kroz pakao do beskrajnog uzasa i boli.

Tad sam molio Boga za smrt.

Mrznjom se nemoze nista postici, ona sputava, zaustavlja korake nasprijed.

Osveta svih nas koji smo prezivjeli rat, ali i generacije koje su rodzene poslije rata, trebaju biti u stalnom ucenju, usavrsavanju, radu za opce dobro, ali i iskrenom upoznavanju drugih.

Moramo, takodzer, opominjati i ukazivati na procese i obrasce djelovanja koji mogu ponovo izroditi plamen destrukcije i mrznje.

Nazalost, rasireno negiranje zlocina i zlocinackih politika, te slavljenje presudzenih ratnih zlocinaca nisu nimalo dobri pokazatelji za nasu buducnost.

Mnogo je pitanja, a odgovore niko ne razumije.

nek ostane zapisano

citiramo:

U redu, ja sam izdajnik srpstva, a vi svi koji ste ćutali ste izdajnici čovečanstva."